Prije ili kasnije u životu ćemo se sresti sa nekim događajem koji sve dovede u pitanje.
To može biti gubitak nekih ideala, materijalni gubitak svega, čak i sopstvenog doma, ili vrijednosti u koje smo čvrsto vjerovali, možda prekid veze na koju smo sve polagali ili neka druga radikalna promjena koja odjednom stavlja pod upitnik svijet kakav smo dotad poznavali
U takvim trenucima obično spoznajemo dvije stvari; prva je udaljenost između sebe i svijeta, tj. između toga kako bismo htjeli da stvari izgledaju, i toga kakve stvari zaista jesu. U tim trenucima nema nikog drugog ko će se pobrinuti za nas same, ako mi nećemo. Sami o sebi. Trenuci u kojima spoznajemo da smo prisiljeni preuzeti odgovornost za vlastiti život.
Ta spoznaja u početku može djelovati zastrašujuće, jer se odjednom nalazimo u koordinatnom sistemu u kojem postoji more izbora, a nema nikakvih garancija. S druge strane izbora skriva se nepoznato – teritorija koja je nova i rasplet koji se može odviti na hiljade načina. No, to je put do sazrijevanja.
Zapitamo se kako želimo živjeti. U svijetu, koji je često usmjeren na puko ostvarivanje cilja, pukog cilja radi ili radi neke društvene ideje o tome kako bi se trebalo živjeti, čovjek se često zaboravi pitati ovo pitanje.
Takav je način života u kojem smo odvojeni od ličnog značaja koji za nas život ima plodno tlo za osjećaj praznine, besmislice, depresije ili uzaludnosti vlastitog postojanja.
Viktor Frankl,vrsni svjetski poznati psihijatar, znao je dobro šta govori kad je primijetio da će osjećaj besmisla biti jedan od najvećih problema modernog doba. Današnje društvo je naprednije nego ikad, no kako koristimo taj napredak? Čini li on naš život ispunjenijim ili je cilj sam po sebi? Jesmo li zaista sretniji time što imamo auto, kompjuter,mobilni,lcd Tv..
To je mali trik koji treba upotrijebiti protiv praznine vrijednost koju nešto ima za nas.
Čini li nas neka aktivnost ispunjenijim ili praznijim? Vodi li nas korak bliže tome da ostvarimo značenje ili se poslije nje osjećamo prazno?
Kad je život pretjerano orjentisan na formu ili na puko ostvarenje cilja, jednog se dana možemo probuditi na cilju ili uklopljeni u formu, a iznutra prazni.
Najbolji lijek kojim možemo protiv toga jest da se pitamo: „Što mi ovo znači? Jesam li zadovoljan?“
I to ne samo na onoj generalnoj ravni životne putanje, već i na onoj ravni malih, svakodnevnih stvari.
Ima li prijatelja za kafu, da li sam skoro posejtio majku, jesam li osjetio da su drugi pored mene tužni ili sretni? I million takozvanih malih pitanja.
Stvari koje bi nas trebale puniti, a ne prazniti. To znači preuzeti odgovornost za vlastiti život na onoj svakodnevnoj ravni. Bez velike priče.
Zaista, jeste li zadovoljni? Ispunjeni?
