Bilo je to jedno od onih prekrasnih, dugih i toplih ljeta. U vremenu kada su ljudi imali stila, kada je glazba značila umjetnost, a milijun zlatnika bio nezamisliv novac. Ukoliko je netko htio biti bogat, morao se pošteno potruditi. Ali milijun zlatnika? Eh, taj iznos se ne bi vidio, ma koliko se trudilo.
Tjedan dana prije kraja nastave, nakon što sam čuo da je neki klinac prošlog ljeta zaradio tisuću zlatnika čisteći cipele, sklopio sam ugovor sa samim sobom – htio sam preko ljeta zaraditi. Posebice zbog mamine bolesti koja je bila sve teža, a novaca za operaciju nismo imali. Roditelji su radili po čitave dane. Mama se protivila kada sam joj rekao da ću ljetne praznike provesti na ulici. Iako je na kraju popustila, rekla je da se ne smije raditi na crno. Čak je spomenula da će tata i ona ići u zatvor, ako me ulovi policija.
Zadovoljna lica trljao sam ruke nakon što se posljednji puta oglasilo školsko zvono. Veselo sam istrčao s ostalom djecom iz zgrade u koju nitko nije volio polaziti. Pribojavao sam se što će se dogoditi ako me policajac vidi da radim na svoju ruku, ali utješio me Vito iz trećeg razreda, rekavši da je čuo od tate kako svi rade na crno.
Dok sam gospodi čistio cipele, pogledavao sam šetnje ljudi u plavim uniformama, ali činilo se da ih nije bilo briga za mene.
Čistio bi za jedan zlatnik. Tako bi pisalo na kartonskoj ploči, koja bi stajala pokraj mene. Sjedio bi na drvenom sanduku, dok bi se mala kutija za gospodske noge nalazila ispred mojih očiju. Smjestio sam svoju radionicu iza kioska, gdje bi čitavo poslijepodne bio hlad. Na kraju dana brojao bi novce. Obično bi se iznosi kretali od 15 do 20 zlatnika. Jednom čak 29. Bio je to rekord! No morao sam trošiti na krpe, četke, te sredstva za čišćenje.
Posebno zadovoljstvo bi mi predstavljao užitak u sladoledu na štapiću, kojeg bi si priuštio pri povratku doma. Kada je mama dobila otkaz, odrekao sam se te slastice. Šef joj je rekao da ne može više bolesna raditi, te da mora hitno na operaciju. Ali očito nije pomislio izdvojiti ni zlatnik da se ta operacija obistini.
Ustajao bi s prvim zrakama sunca, odlazio u centar, zauzimao poziciju i čekao da počne gospodsko vrijeme odlaska na posao. Bilo bi tu svakakvih cipela; skupih, jeftinih, lijepih, ružnih, visokih, niskih, kratkih, dugih, s petom, bez pete, sa žnirancima, bez žniranaca, crnih, smeđih, bijelih, a jednom čak i narančastih. Istina! Ne lažem!
Pitao sam se kako se osjećao tajanstveni klinac koji je prošlog ljeta zaradio tisuću zlatnika čisteći cipele. Ja sam u ruci toga dana držao svega devet zlatnika.
Prišao mi je visoki gospodin s kratkom crnom i zalizanom kosom. Nosio je tamno odijelo, a u ruci držao manju vreću.
„Dobar dan, gospodine“, rekao sam pognute glave i krenuo na čišćenje.
Činio se nervoznim, a u to sam se uvjerio nakon što sam mu vidio drhteću nogu. Nisam ga ništa pitao jer mi je bilo kakvu komunikaciju s mušterijama, osim pozdrava i odzdrava, mama strogo zabranila.
„Mali“, rekao je ovaj. Čuo sam ga, iako nisam podigao glavu. Upravo sam završavao s desnom nogom. „Mali.“
Kada sam mu polako pogledao lice, opazio sam da mi je namjerno odbijao uzvratiti pogled. Izgledao je kao da se bojao nekoga, kao da nije htio da nas itko vidi da razgovaramo.
„Izvolite, gospodine“, rekao sam nakon nedoumice.
„Hoćeš li zaraditi? Hoćeš li biti bogat?“
„Naravno.“ Mora da sam se ponosno nasmiješio. „Tko ne želi?“
„Imam jednu vreću.“ Ponovno sam je pogledao. „Predat ću ti je, a ti je sakri ispod sanduka na kojem sjediš. Uskoro će vjerojatno doći jedan gospodin i pitati jesi li vidio muškarca s vrećom. Ti ćeš mu reći da nisi. Može?“
„Ali zašto?“
„Nemam vremena.“ Zvučao je očajno, dok je strah vrištao iz njega. „Dat ću ti milijun zlatnika.“
Nasmiješio sam se. „Nitko nema toliko novaca. Možda jesam klinac, ali nisam naivan.“
„Bit ćeš bogat. Obećavam.“
Namrštio sam se znajući da me ismijava. „Što je u toj vreći?“
„A što misliš?“ rekao je na rubu živaca.
Otpuhnuo sam, slegao s ramenima i uzeo vreću.
„Brže, brže…“ Ogledavao je naokolo sebe. Ljudi su prolazili na sve strane, ali nisam primijetio da nas itko gleda.
Nakon što sam sjeo na sanduk, ispod koje se nalazila teška i tajanstvena vreća, ovaj se okrenuo i otišao.
„Gospodine, niste platili!“ Viknuo sam mu.
„Vratit ću se oko devet sati. Tu budi.“
Ubrzo se pogubio u gomili, dok sam ja ostao zbunjeno sjediti.
Svega nekoliko trenutaka kasnije, trčeći mi je prišao gospodin u plavoj uniformi. Bio je krupan s iznimno snažnim ramenima, ali i podebljim trbuhom. Progutao sam knedlu, znajući da je došao moj kraj. Već sam vidio kako me vuče za uho sve do kuće, kako mama otvara vrata i pada u očajni plač, kako se policajac dere na tatu i nju, dok ih neprestano ispituje kako su mogli dozvoliti da njihovo dijete čisti cipele na crno. Vidio sam ih iza zatvorskih rešetaka, dok ja ostajem sam.
„Klinjo“, obratio mi se. „Jesi vidio možda visokog muškarca sa zalizanom kosom u tamnom odijelu?“ Kada je shvatio da mi je dao nedovoljno dobar opis, nastavio je: „Pri ruci ima manju vreću.“
Širom otvorenih usta, odmahnuo sam glavom.
„U redu“, rekao je. „Ako ga vidiš, obavijesti me. Bit ću u blizini. Nemoj mu prilaziti. To je opasan čovjek.“
„Opasan?“
„O, da, da… Veoma opasan.“
Ukipljeno sam promatrao dok se udaljavao od mene, držeći pendrek kao da će svakog trenutka pronaći negativca i udariti ga njime po glavi.
Spustila se noć. Iako sam bio ukipljen, znoj se cijedio s mene. Gospodin Opasni nije dolazio; nije došao u devet, pa čak ni u deset. Znao sam da je mama zabrinuta, a tata me traži po gradu. Bilo mi je jasno da će mi do kraja života zabraniti izlaske.
Oko pola jedanaest, kada je u centru bilo svega nekoliko ljudi, oprezno sam provirio u čvrsto zavezanu vreću. U vreću s crnom maskom i rukavicama, u vreću s pištoljem i u vreću s mnogo novaca.
Bilo je točno jedanaest kada se vratio gospodin Opasni. Imao je drugačiju frizuru, drugo odijelo, te druge cipele. Nasmiješio mi se bez pozdrava ili isprike zbog kašnjenja, uzevši vreću bez pitanja.
„Odlazim na daleki put i više se nikada nećemo vidjeti“, mistično je zvučao. Pogladio me po glavi kao da sam pas, a zatim iz vreće izvadio zlatnike. „Brzo, pospremi ovo u džep da nitko ne vidi.“
Učinio sam što mi je rekao. Nije bilo vremena da se uvjerim kako mi je predao milijun zlatnika. Nisam mogao zamisliti koliko treba da bi se sakupio milijun, no činilo se kao da mi je dao manje.
Okrenuo se i otišao. Baš kao što je rekao, nisam ga više nikada vidio. Pratio sam preko novina njegov slučaj; jedni su tvrdili da je u tajnom zatvoru, drugi da je pobjegao u inozemstvo, a treći da je mrtav.
Nisam dobio doživotnu zabranu izlaska nakon što sam mami platio operaciju. Nije bilo milijun, ali sasvim dovoljno da ona ozdravi. Rekao sam im da sam novac pošteno zaradio, iako mi nisu povjerovali. Bili su toliko sretni da me nisu previše ispitivali.
Od toga dana među dječacima u čitavome gradu kruži legenda o dječaku koji je tijekom jednog ljeta zaradio milijun zlatnika čisteći cipele.
Biografija
Vedran Volarić diplomirao je komunikologiju na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Aktivnim pisanjem bavi se više od sedam godina. Kratke priče objavljivane su mu na portalu Večernjeg lista, Knjižnice grada Zagreba, Konkursa regiona, Objavipricu.com, Citajme.com, Knjigomatu, Kulturnom.referendumu.hr i Avant Art Magazinu, te u fanzinu Parseku (br. 123), Dubrovačkom tjedniku Dulista (br. 130.) i studentskim časopisima Oprezu! (br. 1 i 2-3) i Cassiusu (br. 3, 4 i 5). Za spomenutu spisateljsku formu do sada je bio dva puta nagrađen drugim mjestom: na natječaju metaFORA 2014. – SFora (u konkurenciji od 130 priča), te natječaju društva studenata kroatologije Cassius 2012. Profesionalni cilj mu je postati jedan od najuspješnijih svjetskih pisaca.