– Jesi li razumio? – upita ujak, a njegov tamni pogled teško i ispitivački počiva na ustreptalom nećaku.
   – Jesam! – hrabro odgovori dječak, ali mu pri kraju riječ zadrhti i umalo se slomi.
   – Bez straha – ponovi ujak po tko zna koji put. – Budi pažljiv, sjeti se svega što sam te naučio. I ne žuri. Nikako ne žuri.
   – Dobro ujo – kaže dječak, a devet mu je godina. – Razumio sam.
   – Onda u redu – reče ujak i pomiluje ga po smeđoj glavi krupnom i žuljevitom, zemljoradničkom rukom. – Evo ti puška, patronu imaš. Sam je stavi u cijev, klekni na jedno koljeno, pažljivo nanišani i opali tek kad budeš siguran kako nećeš promašiti.
   Prije desetak minuta ujak je na improvizirano kameno postolje postavio pljosnati kamen veličine njegove krupne šake. Postolje se pak nalazilo ispod starog i razgranatog oraha i dječak je zabrinuto pogledavao njegovu sivu koru, koja je tako uspješno skrivala cvrčke, koji su po čitave vruće dane neumorno i glasno cvrčali. Kad bi im se dječak približio, nastala bi teška tišina i dječak je osjećao strah malih stvorenja. A sada će se kroz vrući dan zaoriti pucanj iz lovačke puške i razoriti mirnu, tešku ljetnu vrućinu. On će prouzročiti tu ogromnu buku, kakvom je sigurno doživljavaju sitni stvorovi poput cvrčka. Kako će oni, ti lijepi mali stvorovi to doživjeti? Sačma se zabijati u koru drveta, u stanove cvrčaka. Hoće li…
   – Što čekaš? – upita ga ujak, dok onako visok stoji pored dječaka i briše znoj sa crvenom maramom, velikom i vlažnom.
   – Idem – kaže dječak.
   Nema smisla tumačiti mu svoja razmišljanja. Zna da ih ujak ne shvatio: ne bi nitko. Prošle je godine otkrio djelić svoga razmišljanja i naišao na zid nerazumijevanja: ovaj će put biti pametniji i ništa neće reći, zadržati će misli za sebe.
   Dok korača, pažljivo noseći lovačku pušku, dvocijevku,  u još nejakim rukama prema mjestu na kome će kleknuti, napuniti pušku i ispaliti svoj prvi naboj u cilj, obični kamen, dječak se sjeća onog davnog dana, kad je odbio jesti janjeće pečenje i umalo zbog toga zaradio batine. Nije to baš bilo toliko daleko, prošlog ljeta, vrućeg kao i ovog, kad je dječak ustao i još snen začuo tužno blejanje. Potrčao je prema mjestu odakle je dopirala tužna melodija i ugledao ujaka sa velikim i oštrim nožem u ruci, a janje, ono lijepo mekano janje koje je toliko volio maziti, nemoćno se trza između ujakovih nogu, oči mu preokrenute, glas bola prekinut, ledenim i oštrim bezosjećajnim trzajem ujakove ruke. Hropac.
   Dječak se zgrčenog želuca okrenuo, pobjegao sa tog strašnog mjesta i zaplakao, dok su ga seoska djeca, naviknuta na takve grozne prizore, nemilosrdno zadirkivala. Dok je jecao i osjećao mučninu, pitao se, što li to sa njim nije u redu? Svima je to normalno, samo se on uzrujao. Mora da nešto nije sa njim u redu. Odbio je jesti janjeće meso i ujak se razgoropadio, vikao na njega i održao mu predavanje o tome kako je janjad stvorena da bi ih ljudi jeli. Dok je slušao riku ujaka, dječak je u duhu vidio oči janjeta, preokrenute u smrtnom bolu i znao je: ujak ga može i ubiti, ali neće jesti, neće… A kad je zamuckujući i teško nalazeći riječi pokušao objasniti što osjeća, o čemu razmišlja, usred svog vatrenog govora shvatio je kako se uzalud trudi i naglo zašutio. Ostavili su ga na miru i nisu ga tjerali jesti: mala pobjeda, ali za njega velika, prva.
   Upravo je zbog tog događaja prošlog vrućeg ljeta, za vrijeme školskih praznika, koje bi uvijek provodio kod bake i ujaka, odmah prihvatio ujakov prijedlog da nauči pucati, iako nije imao nikakvu želju pucati iz bilo čega u bilo što, a ponajmanje u neko živo biće. Opiranje bi samo izazvalo…nije želio ni misliti o tome!
   – Pravi muškarac zna rukovati oružjem – rekao mu ujak, prekaljeni lovac, za vrijeme objeda, dok su svi ostali klimali potvrdno glavama. – Naučiti ću te poslijepodne.
   – Dobro, ujo – rekao je poslušno.
   I evo ga sada: stigao je do određenog mjesta, određeni je trenutak nastupio. Sve je već određeno, ne može ništa učiniti, ništa promijeniti. Mora pucati.
   Dječak se, sa dvocijevkom u lijevoj ruci i držeći grčevito u desnoj oznojenoj šaci posebno punjenu patronu, jer ujak nije želio da mu snažni trzaj odvali rame, plaho okrene i plavim pogledom, napetim od iščekivanja, zagleda u prisutna lica. Svi su bili tu, nitko nije želio propustiti taj veliki i svečani trenutak, kako su svi govorili, a on samo osjećao mučninu i nikakvu veličinu, još manje svečanost. Pogleda u mamu, koja mu se bojažljivo osmjehne i shvati: od nje ne može ništa očekivati. Od kad je tata poginuo, ona je uplašena, boji se svega, boji se života. Odjednom mu to bilo sasvim jasno i pitao se, kako to nije ranije primijetio, shvatio. Bilo je tako očito. Pogleda u izbrazdano lice bake, koja mu ohrabrujuće klimne i shvati: i njoj je to sve u redu! Koliko ju je samo puta vidio kako snažnim trzajem i okrećući šaku, otkida glave pilića? A tetka? Ona je pomagala u lovljenju pilića, nije im zavrtala tanke vratove, ali… Pogleda u preostala lica, dječja lica: sva su se djeca susjedstva okupila i znatiželjno gledala. Malo se toga u selu događalo i ovo im je dobro došlo u razbijanju monotonije.
   Dječak shvati da je sam, potpuno sam, neprijateljski ga svijet okružuje i stavlja ga na kušnju. Mučnina se poput plime širi u njemu. Sam protiv svih i svega.
   Obori glavu ne bi li sakrio pogled, svoje tužne misli, pa ugura patronu u cijev. Podigne cijev i začuje škljocaj: puška je spremna. Polako, pazeći da se golim koljenom, nosio je kratke hlače, ne nabode na oštri kamičak, klekne na vruću i suhu zemlju. Polako podiže tešku pušku prema ramenu, pažljivo je uglavi u udubinu ramena i nacilja. Zrak mu treperio ispred očiju. Zažmiri na jedno oko.
   Nešto nije bilo kako treba: kamen je drugačije izgledao. Dječak spusti pušku preko koljena i žmirkajući, zagleda se u kamen: to nije bio kamen koji je ujak postavio.
   – Što je? – upita ujak. – Zar nešto nije u redu?
   – Kamen mi se čini drugačiji – reče dječak i čim to izgovori, uplaši se da će se njegove riječi krivo protumačiti, kao odbijanje pucati.
   Ali ga ujak iznenadi. Zabaci glavu i gromoglasno se nasmije prema plavom nebu, bez ijednog oblačka. Veseli i opuštajući smijeh.
   – I jest drugačiji – reče mu i dalje se smijući. – Pogledaj pažljivo: nacrtao sam na kamenu pticu, da ti bude lakše, bolje za vježbanje.
   Dječak se zagleda u kamen i na kamenu grubo nacrtanu pticu, čije je konture, sad kad je znao što crtež predstavlja, jasno razaznavao. Njegova mašta uzme maha, naprosto uzleti poput preplašene ptice i on ugleda pticu, do maločas divno živu, skakutavu, raširenih krila, sa pjesmom u kljunu kojom pozdravlja još jedan sunčani dan, a koji joj on nemilosrdno oduzima. Zauvijek i konačno. I vidi perje kako se u crvenilu rasprskava prema blistavom i plavom i beskonačnom nebu i u dječaku nešto pukne.
   Do sada uplašeni dječak, odlučno se uspravi, ukoči ramena i sad je to bio mali muškarac, pa noseći dvocijevku sa njenim ubojitim cijevima oborenim prema zemlji, čvrstim korakom priđe ujaku, podigne pušku objema rukama i gurne je prema ujaku, koji je iznenađen prihvati.
   – Drži! – reče dječak odlučno čvrstim i nepokolebljivim glasom gledajući u ujakove iznenađene tamne oči. – Ne želim pucati i neću pucati. Ni sad ni nikad.
   Okrene se na peti i pođe dalje, što dalje od ovih radoznalih pogleda i osluškujući podrugljivo cerekanje seoskih dječaraca i prvi ga put u njegovom mladom životu nije bilo briga zbog toga.
 

Copyright © 2006. by misko – Svi tekstovi, dijelovi teksta i naslovi na miskoi.blog.hr zaštićeni su Zakonom o autorskom pravu.

One thought on “Vlado Gašperov: Odrastanje”

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *