Jagoda Kljaić: POSLJEDNJA SEKUNDA NA ASFALTU

Tko je čovjek koji majci i ocu dolazi na vrata kako bi im rekao da je njihovo oboje djece istovremeno poginulo u saobraćajnoj nesreći? Hoće li on ikad napisati svoju neizmišljenu priču iz života?

Vjerojatno je policajac. Obično dolaze dvojica. Prati li ih liječnik iz hitne pomoći? Zasigurno ne, hitnu treba netko nazvati da bi došla, nečiji život mora biti ugrožen, a kad se oglasi kućno zvonce roditelji još ne znaju da će im hitna zatrebati.

U smrskanom automobilu koji se minutu prije kretao s mladićevim rukama na volanu, dokumente nije teško pronaći. Mali su, čvrsto plastificirani, teško salomljivi. U njima piše ime i prezime, datum rođenja, adresa. Možda je i mobitel neoštećen, sve te male naprave teško popucaju do kraja, malo ih se stisne, malo prodrma, jače udari i – rade. Odmah je uočljiv posljednji poziv, svejedno da li – od, ili – prema. Možda je baš bio razgovor s majkom, ili ocem: Na pola puta smo, pada kiša, nećemo juriti, stići ćemo prije sedam.

(Prisjećam se mladića koji je zaručnici obećao da stiže za deset minuta, onih koje nikad nisu zašle u desetu, čak ni u petu minutu, u trećoj su se zalijepile za banderu.)

Jesu li djeca i roditelji imali običaj da se često međusobno zivkaju? Možda je majka zvala kćerin broj samo da je podsjeti da je otvorenje izložbe poznanika im slikara u dvadeset sati, stići će se presvući, ljeto je, godišnji, nije gužva u prometu gradom. Uhvati li majku zebnja kad se kćer ne javi na mobitel, ni porukicom: znam? Pa odmah zove sina, ona sigurno vozi. Ni on se ne javlja. Sjeli su na sok i kavu, otišli na WC u jednom usputnom restoranu, mobiteli im ostali u autu, javit će se za petnaest-dvadeset minuta, obično ne sjede dugo ako su sami, bez društva. Ne javljaju se. Što li majka misli?

Zove sve učestalije, dok se ne izgubi signal. Oba mobitela. Negdje je olujno nevrijeme, prekinule se veze, proći će.

Svira li s mobitela sinova omiljena melodija i u razlupanom automobilu? Vjerojatno da. Telefon nema badava naziv „pametni“, sve zna, sve može, ali ne zna sam progovoriti kad je potrebno ili prestati ponavljati pjesmu. Zvoni li iz njega, umjesto rock balade, posmrtni marš, s obzirom na promijenjene okolnosti u kojima postoji? Uzima li ga u ruku itko od putnika iz nadolazećih automobila koji staju, ili samo da vide što se dogodilo, ili s istinskom željom da priđu ostacima auta, pokušaju pomoći, a sve prije dolaska policije čija sirena već zavija. Netko je nazvao sa svog mobitela, ni to ne može taj svemoćni aparatić, onaj čiji su vlasnici beživotno privezani za slomljena i iz sjedišta istrgnuta sjedala.

Ako zazvoni omiljenom melodijom, ako netko zove, hoće li itko odgovoriti? Neće. Taj odgovor bi već spadao u utvrđivanje činjenica nesreće kao nepromjenjivog stanja, dok majka mahnito traži razlog nejavljanja njena dva bisera. Shvaća li i prije nego joj netko pozvoni na vratima? Da, shvaća, samo ne prihvaća. Ako su imali saobraćajku i ako je jedno ozlijeđeno, drugo je s njim, nije mu do javljanja na neki glupi poziv. Znaju mobiteli biti i glupi, i naporni, i dosadni, i nametljivi. Kao da su ljudi s druge strane zamišljene žice.

Nije im se moglo ništa strašno dogoditi, imaju zračne jastuke, ugrađeni su da spriječe veće i opasnije ozljede, tako majka razmišlja i govori ocu i suprugu. Zna i ona da su česta ostajanja zračnih jastuka u ležištu, udarac nije bio od one vrste koja njih pokreće, nije došao frontalno, klizali su se, prevrtali, udarali o zemlju, kamene blokove, spuštali se prema deblu što se proteže u visinu i čije grane prekrivaju nebo, i tek su se u tom podnožju zaustavili. Bez znakova života u razmrskanom automobilu opremljenom za sve uvjete vožnje, osim za one pogibeljne.

Razmišljaju li roditelji da krenu svojim autom ususret djeci, prije će se sresti i riješiti nedoumicu, odagnati zebnju? Zovu li auto-moto savez da propitaju kakvi su uvjeti za vožnju na dionici kojom njihova djeca prolaze? Pitaju li kćerinog mladića ili sinovu zaručnicu kad su se zadnji put čuli, što se moglo dogoditi da im mobiteli ne rade? Ili uporno pozivaju njihove brojeve, sve dok ne čuju zvuk s druge strane …

… Stana ili kuće, od ulaznih vrata. Zvonce i iza njega tišina. Treba otvoriti vrata i ugledati dva snuždena i turobna čovjeka u uniformama. I poslije pogleda ima nade: kako su, jesu li teško stradali, jesu li pri svijesti, kakve su ozljede, gdje su zbrinuti …

Dogovore li se policajci unaprijed, u svom službenom vozilu, koji će reći? Starijem i iskusnijem možda bi bilo lakše, ali već je sreo previše pogleda smrti u živih ljudi i sve više ih se boji. Nagovara mlađeg kolegu kome će biti prvi put izreći: Žao nam je. Poginuli su. Mrtvi. Oboje.

Njegova smjena s tim riječima ne završava. Ima pravo sjediti do kraja radnog vremena na jednom mjestu, pušiti jednu te istu cigaretu i buljiti u dvije točke od majčinih očiju. I u mislima zapisivati prve rečenice buduće knjige sjećanja s naslovom: Kako sam rekao roditeljima.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *