Jagoda Kljaić: MUSAKA SA LEKINOG BRDA

(U spomen na čika Branka Senćanića)

Zimus sam svaki drugi dan razgovarala sa čika Brankom. Iz Beograda, sa Lekinog brda, iz ulice Miklošićeve. Koji je sada na adresi, čestici toj i toj, jednog beogradskog groblja. Uzalud mu mjesto vječnog počinka, svejedno je kriv što sam se baš protekle zime toliko udebljala da je to izvan svake normale i već mi postaje briga kako ću se vratiti na onu mjeru u kojoj mi odgovara sva moja demode garderoba otprije dvadeset, pa i trideset godina.

Što mogu, kad mi apetit otvara miris čika Brankovog starinskog ormara. Miris koga se sjećam iz vremena kad sam imala osamnaest ili dvadeset godina i sjedila u njegovoj kuhinji, sa čika Brankom, njegovom kćeri i sinom, bez njihove majke i supruge koju je neizlječiva bolest povela sa sobom prije negoli smo se upoznale. Da se nije tako nesretno dogodilo, bila bi ovo sigurno uspomena i na tetu Jelenu. Vjerojatno drugačija, ali ipak uspomena.

Još mi je u nosu miris filanih paprika, uvijek su u Beogradu bile ukusnije one koje su stigle iz Srema, Bačke, Banata ili s južne strane glavnog nam grada. Takvih kod nas, četiri stotine kilometara dalje, nije bilo. Kao ni lubenica, dinja, grožđa, krušaka, šljiva. Ni dunja, ah, taj miris dunja na ormaru u sobi i u kuhinji. Kako su me onda obuzeli mirisi, nikad me više nisu pustili. I ja im to ne dozvoljavam, pa kad ponekad pokušaju uteći u nečiju tuđu sobu, odmah ih vraćam.

Prvi put sam, baš taj put, jela musaku od tikvica, ma, zapravo, nisam ni znala što je to musaka, u mome kraju se nije slagala musaka ni od čega. Ona se onako domaćinski puši na kuhinjskom stolu, pitam, oduvijek sam bila radoznala – tko je to pripremao – ja – kaže čika Branko, dobro da se nisam srušila sa štoklice, pa ni to u mom kraju nema, da muškarac kuha ručak i sprema neki specijalitet. Što je grad – sjećam se da sam pomislila. Gledam na koji način moji domaćini to jedu, viljuškom ili žlicom, ide li uz to miješana salata od paradajza, paprike i krastavaca ili je ona na stolu za neko drugo jelo. Najprije se opečem, spržim jezik, što ću drugo, nisu mi poznati narav i ćud musake. Dočekala sam da se pristojno o’ladi, još mi je bila slađa ona druga tura, repete, što sam nagruvala u tanjur.

I od toga dana sam zaljubljena u musaku od tikvica. Kao što biva sa ljubavlju, ne znam je uhvatiti ni za glavu ni za rep i nema šanse da napravim čika Brankovu musaku. Bit će da je ipak riječ o tikvicama iz plodne Vojvodine.

A ne, nisam pravila musaku ove zime kako bi me podsjetila na to ljeto u Miklošićevoj. Nemam ni jednu dunju na ormaru, nisu ni dunje više što su bile, lijepo izgledaju izvana, a onda začas počnu trunuti i gnjiti.

Ipak, nisu mi za sadašnjost, daleku od Lekinog brda, ostale samo uspomene i sjećanja. Imam onaj miris, zbog koga sam se udebljala. To je neka sasvim drugačija priča od musake. Priča o o’lađenom jelu, onom koje zastaje u grlu, zalogaju što je nekad natopljen suzama. Pa da mu nekako udahnem dušu doma u pustoj kući, odem tako ujesen u mlin udaljen tridesetak kilometara i kupim crnog krušnog brašna, cvajera. Moja kućica ima dimnjake, kuhinja i soba peći, a šupa puna drva. Što ima ljepše nego kad se kućom razlije miris friško pečenog kruha, miris koji odluta i na ulicu, zaokupi cijeli kvart. U kome se netko možda meni i smije, onaj koji ne raspoznaje mirise ljepote i bogatstva.

Da bi taj moj kruh što bolje i jače disao, odjenem mu, onako vrelom, pidžamu od masnog papira, svega ga omotam u taj papir, kao majka dojenče u dekicu. I onda me obavezno obiđe čika Branko. Papir je iz njegovog starog ormara. Za ormar ne znam gdje je završio poslije čika Brankovoga života, ali, papir je završio kod mene. S upijenim i nataloženim mirisom dunje, suhe šljive, staroga drveta i klekovače.

Nisam u to vrijeme davno detaljno pregledavala njegov ormar i nisam sigurna, ali, moguće je da su ti arci masnog papira još onda bili složeni ispod ručnika, stoljnjaka, posteljine ili potkošulja. Zaključujem to po njihovom sadašnjem mirisu starosti, ustajalosti, patine, blage plijesni, a koji odišu mirnoćom i staloženošću.

Zato kruh koji pečem svaki drugi dan ima poseban okus i miris, nitko mu ne može odoljeti, sama najmanje. Treba još samo koja godina starosti, dodana papiru, da se moj kruh izjednači sa čika Brankovom musakom. Dočekat ćemo mi i to, papir iz Miklošićeve i ja, zaboravih ono odakle.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *