U radnoj sobi, za radnim stolom, sasvim obične radne večeri, po ko zna koji put, nakon što sam istog dana prethodno bio suprug, novinar, vrtlar, vratar, brat, kolega, drug, sagovornik, šofer, kušač, i šta sve ne – postajem pisac. Ustvari, bar tom riječju pokušavam pred sobom opravdati sav zaludnji posao koji podrazumijeva to naizgled nikakvo zanimanje. Više pred sobom, nego pred bilo kim drugim.
Sam sa papirom. Dobro, ne baš sasvim sam. Znate, pisci ne umiru, ili, još bolje, makar veliki pisci ne umiru. A oni znaju dovesti štošta! Nego, u posljednje vrijeme primjećujem da ih nešto i nema, da su urijedili, utanjili… Predosjećaj. Simbolika u pospanim duhovima mrtvih pisaca. Najprije sam se zapitao šta li se to zbiva tamo gore. Odmah potom uslijedilo je novo, čini se logično pitanje – a gdje gore? E, tu sam i odustao od čekanja duhova kolega po peru, pa sam odlučio da se prepustim ovome što mi je na raspolaganju – sebi. Slaba vajda, znam.
Upravo kada sam trebao da se pobrinem za svoju inspiraciju (inspiracija, kako to jalovo zvuči), ona se, kučka, pobrinula za mene. Na bjelinu papira kapnula je smrdljiva, sluzava kap gnoja i onako zalijepljena ostala da se kosi pod sopstvenom težinom. Lažem kao pas, kučkin muž, da još pišem na papiru. Imam lap top. Ne lažem čitaoca, već sebe, jer, šta bi se desilo da je taj gnoj nakapao po mojoj novoj tastaturi? Ovako, ko mari za papir! Još prazan! Tjeraj dalje!
Podižem glavu i vidim plafon u bubuljicama, u krastama, sukrvici, skrami… Iz svih tih kožnih gadosti i ,,nepravilnosti“ koje su se ravnomjerno srozavale na zidove cijedila se gnoj. Smrdjelo je, ali ne toliko da se nije moglo izdržati. Uplašio sam se i krenuo da izlazim, ali je i pod bio u krastama koje se nijesu zamirivale i iz kojih je curila sluz. I vrata. I knjige. Sem straha i smrada nijesam osjećao ništa i ostao sam sasvim čist uprkos svemu.
Pokušao sam da sklonim neke važne i debele knjige, jer se, prirodno, do njih lakše dolazi, a i skuplje su. U tom trenutku čujem kako mi, svi oni koji su makar jednom pogledali ,,Profesionalca“, horski dobacuju ,,svinje su debele, a knjige su opširne, budalo“ i već mi bi muka. Znao sam to, ali ove knjige su zaista postale debele – iz njih se zaista cijedio gnoj kao salo. Slova nije bilo ni u tragovima, a tek misli!
Osjećam kako se moj radni prostor muči, kako se guši u gnoju i krastama. Nadima se kao da diše. Pomislih kako je u svoj toj sluzi krv lijepa i čista, onako crvena, jarka… Misao na takvu krv učini da ožednim. Usta mi se osušiše u svoj toj prljavštini. Možda bih i popio koju kap, ili čašicu… Čašu. Ali sve je to bilo okolo, spolja, kao da je utisnuto izvana u moju radnu sobu. Bolesti uvijek vrebaju spolja.
Opet me spopade misao o krvi gledajući zidove sobe kako se nadimaju. Pomislih, možda se guši, pa uzeh nož za papir da ga zarijem u te kraste ne bi li prodisala. Udarih jednom – ništa. Drugi put, treći, četvrti – ništa. Bože, samo kada bih do krvi došao prodisala bi ona, znam! Muči se! Još jednom udaram jače, ali bez razultata.
Umirih se. Srce prestade da lupa. Do sada je dželat morao na sto muka doći do žrtve, a sada žrtva sve sama radi. Ostaše i dželati bez posla, a mislio sam da će njih biti dok je svijeta i vijeka! Do vraga, nijesu tehnologija i tehnika doakale samo kovačima, limarima i još po nekima sa liste izumirućih zanimanja koja se pretvara u bezdan.
Puštam svoju krv i vidim da mi je lakše. Dišem. Za svoju radnu sobu me više i nije briga. Razmišljam kako je srećna žrtva koja ima dželata. Bi mi žao što ne umijem da pišem pjesme.
