U kancelariju uđe sekretarica, nosi šolju – miriše kafa, i čašu koka-kole. Stavi šolju pored radne mape – Mileru na dohvat ruke, čašu koka-kole na ivicu stola – prema meni.

Široki svetli pisaći sto s tankom, prema krajevima zakošenom i na ivicama zaobljenom radnom površinom. Na zidu iza stola dijagrami, krive linije, tabele. Na stolu lampa sklopljena od uskih metalnih šipki i prozirnih opruga koje ih napinju. Ispod lampe, tanak ovalni telefon.  Slušalica u Milerovoj ruci. Prsti bez prstenja. Nokti dugi, negovani. Miler govori tiho i brzo, u pitanju su brojevi, mnogo brojeva, procenata, trendova – na nemačkom, zavaljen u kožnu, braon fotelju s krupnim štepom.

Mislio sam da su se Nemci odvikli od braon-boje.

Miler nije.

Miler spusti slušalicu, prelistava papire iz svoje radne mape. U sredini, između listova krupno tamnozeleno i crno nalivpero. Miler upita: „Zašto od naše banke?” Govori na nemačkom. Mene pita.

Zaustih … tiho, suviše tiho, na nemačkom: „Mislio sam …”, nakašljem se, onda malo glasnije: „Rečeno vam je …”

Miler diže pogled. Čvrst, direktan, hladan.

„ … za studije građevine.”

„Građevine”, ponovi Miler za mnom.

„Da. Zbog studija građevine”, dodah malo čvršće.

„Zašto građevine?” Miler ponovo lista svoju mapu.

„Mislim … to mi leži. Ja …“

„Zašto baš ona?” upita Miler. „Ima i drugih zanimanja.”

„Nju sam oduvek želeo. Od kada znam za sebe uvek sam nešto … pravio  sam … zidao … crtao tako … u tom pravcu …”

„U kom pravcu?”

„U tom … građevinskom … I slično.”

„Šta vi želite da radite?”

„Da studiram …”

„To ja znam”, reče Miler nestrpljivo, nervozno, vrpoljeći se na fotelji. „Kada završite, šta vi želite da radite? Vi hoćete nešto da radite jedan dan, ili?”

„Da, naravno.” Grlo se skupilo, glas piskutav, dohvatih čašu sa ivice stola.

„Eto dakle. I onda?” Miler ponovo lista papire. „Uzmimo da ste vi sada završili i vi sada hoćete da radite. Šta je to? Šta vi hoćete da radite?”

„Nešto kod vas … Za vašu banku.”

„Šta bi to bilo? ”

„Ne poznajem dobro vašu organizaciju. Mislim nešto s građevinom … Nadam se tako nešto …”

„Nešto u vezi sa investicijama?” upita Miler.

„Možda. Da, tako je.”

„ Zašto kod nas?”

„Vi ste ovde jedini sa Zapada.  Najpoznatiji … Nema niko ko je poznatiji. Svi znaju za vas.”

Miler potpisuje dopise.

Otpih još malo. „Moj nemački nije baš najbolji”, nastavim na engleskom. „Ne mogu tako dobro …”

„Nije to problem”, nastavi Miler na nemačkom. „Kada bih ja u toj meri znao vaš jezik …“

„Danke[1]”, rekoh. „Ali moj engleski je bolji.” Prsti vrte čašu u mojim rukama.

„Zašto Njujork?” upita Miler mirno, hladno.

„Tamo je sigurno najbolja građevina na svetu. Šta su sve Amerikanci izgradili!”

„Najmanje su to gradili oni sami. Dali su da im to drugi izgrade”, odvrati Miler. „A šta vi umete? Šta ste vi do sada napravili?” upita. Gleda u mene, u moju čašu – prsti prestaše da je vrte. Stežu je, suviše je stežu. „Šta ste vi do sada organizovali? Šta ste vi lično pokrenuli? U koji rizik ste vi ušli, a da se to onda isplatilo?” Nestrpljenje u njegovom glasu.

„U školi … za pozorišnu predstavu … scenografija i … I u jednom malom, kratkom filmu … osvetlenje … I kuda da se ide na ekskurziju. Kuda da ide naš … kako se kaže na nemačkom? Razred … da, razred. Mi smo bili najbolji razred u našoj  školi. To je bio rizik … ta ekskurzija. Ispalo je dobro. I ona scenografija … I to je ispalo dobro. Pohvaljena je.”

„To je školski turizam, i neki mini Brodvej”, reče Miler. „Je li ta vaša predstava negde nešto zaradila?”

„Mislim da nije. To nije bio cilj.”

Miler gleda pored mene, kroz mene, preko mene. „To nije bio cilj … Vi u stvari nemate šta da ponudite našoj banci”, kaže na kraju. „Koje reference vi imate? Ko može vas da preporuči?”

„Moj razredni starešina. Direktor škole.”

Miler pritisnu dugme na telefonu. Zavlada neprijatna tišina.

Uđe sekretarica, Miler nešto reče i ona izađe. Nisam razumeo šta. Prokleti nemački. Bolje ga je trebalo učiti. Ranije početi. Nagnuh čašu.

Sekretarica se vrati, nosi maketu. Kola-kola se prosu, nakvasi košulju.

Sekretarica postavi maketu ispred Milera.

Tanki, vitki stubovi – na njihovim vrhovima lučni, blago izvijeni krov, stakleno zdanje sa širokim spiralnim stepenicama, kuglastim lusterima i spot-svetlima na visokim tavanicama. Žbice pridržavaju izvijeni krov, tanke sajle povezuju vrhove. Jedan zid malo je iskrivljen, na jednom mestu pocepan.

Sekretarica doda nekoliko papirnih maramica – obrisah košulju.

„Ove godine dodeljujemo jednu stipendiju za studije u inostranstvu, u Evropi. Samo jednu!” reče Miler. „Nju dobija neko najbolji. Zaista najbolji! Taj će studirati kod nas, u Austriji. On, iako mlad, već se bavi samostalno trgovinom, uvozom i izvozom, marketingom, plasmanom. On je istražio svoje potencijalno tržište, otkrio šta bi mogle biti potrebe budućih kupaca, šta bi oni mogli poželeti da imaju, postarao se za finansiska sredstva, nabavio robu, reklamirao je, vešto je plasirao, zaista vešto – i pristojno zaradio. Uostalom danas ne zaraditi i nije pristojno. Danas svako ko se potrudi može da zaradi. Novac praktično leži na ulici, na dohvat ruke, samo što ga mnogi ne vide. On se bavi i sportom,  organizuje razna takmičenja. On vodi i jednu sportsku ekipu, zna tačno šta hoće i kako to da postigne, veruje u sebe. Ekipa pobeđuje, ima uspeha, i ekipa i on. Znate šta je poslednje uradio?” upita Miler. Pokazuje na maketu.

Nisam znao, odmahnem glavom.

„U kratkom roku je napravio jednu malu studiju izvodljivosti u vezi s ovim objektom. Izračunao je koliko bi se moglo zaraditi kada bi se uložio novac u izgradnju jednog, onda u izgradnju pet, zatim u izgradnju trinaest i na kraju u izgradnju i plasman osamnaest ovakvih objekata.“

Čutim – Miler me posmatra. „Zašto trinaest?“ upita Miler.

Neprijatna tišina.

Treba nešto da kažem.

„Zašto trinaest?“ ponovi Miler.

Šta da mu kažem?

Miler reče: „Trinaest je prag isplativosti u gradu srednje veličine u roku od tri kvartala! Naravno ovakve objekte treba izgraditi sa malim varijacijama koje ne koštaju mnogo, a ostavljaju utisak originalnosti, posebnosti. Fasade obojiti različito, jedan krov izviti na jednu stranu, drugi na drugu i tako dalje i tako dalje.”

Čutim – Miler me posmatra. Onda me upita: „Zašto osamnaest?”

„Osamnaest se sigurno isplati više nego trinaest.”

„Da, naravno. Tačno na osamnaest objekata u gradu srednje veličine dobit se udvostručava! Ali uslov je da komercijalna kamata prelazi kamatu centralne banke za više od jednog procentnog poena u dva uzastopna kvartala. To treba imati u vidu. Razumete?”

Čutim, klimam glavom neodređeno.

Miler usta. „Dobro, ja ću razgovarati s vašim ocem”, reče. „I sa direktorom vaše gimnazije. Ali Njujork ne dolazi u obzir! To zaboravite. Vi hoćete u taj Njujork iz nekih drugih razloga – romantičnih! Zato što tamo odlazi jedna devojka, vaša … poznanica iz škole. To je besmisleno. Šta će vam to kog đavola? Zaboravite to. Njen otac je postavljen za ambasadora u Americi, a vaš ostaje knjigovođa u našoj banci. Građevina može i ovde da se studira. Ova zemlja ovde, sada, u ovom trenutku – to je šansa, poslovna šansa. Treba dalje graditi. Pametno investirati.” Miler usta. „To može da se isplati. Setite se one brojke – osamnaest.”

I ja ustah.

„Hvala na poseti”, reče Miler, pruži mi ruku.

Izađoh iz kancelarije. Noge, ruke – sve kao od drveta, kao da nisu moje.

U predsoblju sekretarica – doda mi nekoliko papirnih maramica.

Upitah: „Odakle njemu ona maketa?” U glavi zuji. Vi, vi … romantični razlozi … to je besmisleno… Osamnaest!

„Gospodinu Mileru? Vaša maketa one zgrade? Doneo je vaš otac prošle nedelje. Vrlo je lepa, iako malo oštećena.”

 

Vrata se ne vide – u mraku su, a u polutami, u sivilu puste sobe sija mesec, bled i hladan – sav u krastama. Ču se pisak voza, i lavež pasa. A tu, oko mene, naginju se, povijaju, pucaju prozirna zdanja od stakla i čelika, savijaju se tanki, vitki stubovi, uvijaju se i kidaju čelične niti na njihovim vrhovima, urušavaju se lučni, blago izvijeni krovovi, raspadaju se staklena zdanja, propadaju široke spiralne stepenice, gase se kuglasti lusteri i spot-svetla na visokim tavanicama. Obrušava se sve i sve pada, sve se drobi, klizi i rovi meko tlo pred sobom, kotrlja se niz blage padine Sentral parka[2], noseći iščupanu travu i zgaženo cveće. Kao besomučni trag haotičnog kretanja na nekom mračnom platnu Džeksona Poloka[3] bačenom u bunilu tamo dole, na tlo.

A ja, zgrčen, jedva dišući, čekam da umrem u ovom ledenom krevetu, u ovoj sivoj noći, pod ovim krastavim mesecom – ali ove noći smrt ne mari za mene.

 

[1] (nem.) Hvala

[2] (engl.) Central Park – gradski park u Njujorku, turistička atrakcija

[3] (engl.) Paul Jackson Pollock – američki slikar apstraktnog ekspresionizma iz 20.veka




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *