(Odlomak iz romana „Nojeva barka„)

Nedelja beše. Gradski emir slavio je krštenje svog šestog, kako sâm reče, jubilarnog žgebčeta. Emir je bio srećan. I svi su bili srećni. Svi u prestonici. Pope naročito. Zvona sa gradskih crkava oglašavala su se na svakih pola sata desetominutnom zvonjavom, da obznane svetu radosnu vest, a njihova jeka čula se do pola Šumadije. Na malim ekranima tv-prijemnika smenjivali su se veseli prizori sa gradskih i prigradskih ulica.
Vreme je bilo čas ružno, čas lepo, sa udarima košave čitavih hiljadu milja na sat; sunce je smenjivalo kišu i kiša sunce, pa košava i kišu i sunce, i tako opet, red sunca, red kiše, pa red košave, najmanje šesnaest godišnjih doba borilo se koje će da prevagne. Dakle, rečju, dan právi beogradski. Kao stvoren za baškarenje.
Darija i Plinija, kao i obično nedeljom, zatičemo u velnes baru velnes centra „Gargantula i Pantagruel“ – gde bi drugo? No, danas je za njih poseban dan, pa će i današnji program biti nešto drugačiji od uobičajenog. Neće biti ni opuštanja ni uživancija u dražima saune, đakuzija, ili tajlandske masaže, niti izležavanja pokraj bazena uz neizbežni makijato i odmeravanje ušiljenih silikončića, negovanih nogu i guzova, i onog, dragog nam, vrištećeg predela, neprijateljski nastrojenog prema razumu. Naime, došao je vakat da, ruku pod ruku, kao što su i obećali, kako i priliči personama od integriteta i reputacije, njih dvojica nestave već započeti tretman, odnosno kuru preznojavanja ljutim papričicama, što je hit decenije, kada su tarapeutske metode u pitanju i to ne samo kod nas, već i u zemljama u okruženju.
Kuru zapravo vekovima poznatu, rado i često korišćenu i zbog svakojakih jadâ primenjivanu, naročito u našim tradicionalno konzervativnim južnim i jugoistočnim krajevima. Dugo vremena skroz-naskroz zanemarena, sad, pošto je iznova otkrivena u vidu terapije za podmalađivanje, odnosno za čudotvornu revitalizaciju organizma, s ponosom možemo da istaknemo da je ista dostojno osvetlala obraz prirodnoj medicini i našim pogubnim prehrambenim navikama. Pri tom, treba reći da nije u pitanju nikakav hir, niti privilegija lovatora, što bi se od prve moglo pomisliti, naprotiv, zahvaljujući neviđenoj medijskoj kampanji, naročito internetu, i staro i mlado pohrlilo je da oproba tu blagodet prirode kojom se navodno do neslućenih razmera mogu ojačati imunitet i potencija. Kažu milion i više puta delotvornijoj od svih mogućih i nemogućih bućkuriša i hemikalija s kojim nas sa svih strana besomučno, divljački bombarduje sve agresivnija i bezobzirnija farmaceutska mafija. I to je, priznaćete, s kojeg god aspekta posmatrano, pohvalnije, nego da na svog posustalog mačora kačimo tegove, ili da ga rastežemo kao praćku, mažemo glinom, ili šibamo koprivama, kao što se, primerice, radilo još u slavno rimsko doba, odakle, kao što je opšte poznato i mi srećom baštinimo svoje civilizacijske korene. Pa ne kaže se za badava: na ljutu ranu, ljutu travku! Ali neka nas to ne zavara, iako je dostupna svima, ta kura ipak nije preporučljiva baš za svakoga. Tako bar tvrde oni koji se u to više razumeju. Potrebno je, naime, imati čeličnu volju, u protivnom ništa od vašeg fit organizma, a još manje od tvrde muške batine. Govorkalo se čak, što može biti i nije bez osnova, da momak koga preznoje manje od dve papričice, iz nekog razloga – vrag u ženskom obličju će ga znati zašto – zapravo i nije za ženidbu, odnosno da nije ni za šta. I takvo verovanje u već pomenutim nam krajevima, održalo se kažu i do naših dana.
Elem, tako i ova dva jarana zapucaše na kuru oljućivanja, da ih slučajno ne bi zaobišlo nešto što je u ovom trenutnku „in“, i od čega bi se jamačno mogli dobro okoristiti. I oni i, eventualno, ako bog da, njihove lepše polovine. Prilično bezbolno prošli su prvi i drugi tretman i nisu primetili bogzna kakvu promenu na sebi, ako izuzmemo to što posle druge kure dva dana nisu mogli da se služe jezikom i nepcem, zasmejavajući tako okolinu, boreći se za vazduh kao ribe na suvom. Ukratko, imalo je slike, ali manjkalo je tona. To bi se moglo podvesti pod kolateralnu štetu, tako im je bar bilo objašnjeno. Sada ih je čekao treći, ujedno i finalni tretman, sledilo je preznojavanje sa tri ljute leskovačke papričice. Neka im je Bog u pomoć i nek im se smiluju svi sveci i device i nek im je sa srećom. Šta drugo da im poželimo.
Već su u separeu, odeljenom od ostatka sale sa bezenom, paravanom sa motivima nekog dalekog egzotičnog ostrva, na zakazivanje, u dve smene, od ranih jutarnjih do kasnih večernjih sati, odvijala se terapija za odabranu klijentelu. Dočekuju ih ozarena lica, oba ženska, jedno mlađano i jedno postarije, ovo drugo, pogađate već, glavom i bradom tarapeut. Oba propisno odevena u laku medicinsku toaletu (bluza plus pantalone, ništa ispod, samo veš, osvedočeni neprijatelj muškog roda drži im obline na okupu). Sledi kurtoazna razmena pozdrava, potom svako zauzima svoju poziciju. Po već ustaljenom protokolu, kada je tarapeut dao znak da seansa može da počne, dugonoga asistentkinja, njišući usput bokovima, dostojanstveno im tura pod nos činije sa sledovanjem probranih lekića-ljutića, paprenih – treba li reći – oči da iskoče.
Međutim… Ako nas pogled ne vara, izgleda da naši junaci nisu baš u najboljoj formi: nema ništa od one njihove prepoznatljive poslovične ozbiljnosti. Reklo bi se da su nekako previše mlako pristupili ovoj seansi, bez právog žara, čini se kao da više zaziru od tih lekića-ljutića, nego od odeljenja za borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije, recimo. Ipak, šta je, tu je, nije se imalo kud nazad – posle bezmalo desetominutnog prenemaganja, na tri-četiri – sad! Navališe oni na svoje sledovanje kure suznih očiju, sažaljivo pogledujući jedan drugog.
I, ipak smo pogodili – nisu se baš pokazali kao delije. Kada su bili pri kraju trećeg lekića-ljutića, zasijalo je u grlu kao u grotlu vulkanskom. Suknuo je oganj pakleni, upalivši najpre ždrelo, a onda zahvativši čitavu utrobu, pa poskočiše obojica kao opareni i jurnuše pravo u bazen da ugase požar, rušeći sve pred sobom, kao da ih svi đavoli i đavolice gone. Za njima se onda brže-bolje uputiše i tarapeut i ona dugonoga i, zaustavivši se na ivici bazena, iznenađene i uvređene njihovim kukavičjim držanjem, zaurlaše na sav glas:
– Pičke jedne! Ovu kuru morate da ponovite, ili nam se više ne pojavljujte na oči! Dok ste živi!
I neće – i više je nego sigurno, sudeći bar po njihovim skvrčenim, žalosnim telesinama, nasukanim na ivicu bazena, i zabezeknutim pogledima i isplaženim jezičinama, kao kod najbeznadežnijih brodolomnika koji, očajnički se držeći za hrid, daju poslednje znake života. Da ne govorimo o tome da su ih koji minut kasnije izneli na nosilima i odvezli sanitetom u Urgentni centar, ispraćene salvama smeha prisutne bratije mangupske i mogulske, koja se pakosno cerekala, ne štedeći glasne žice. Dabome, znali su ovi kako izgleda to iskustvo, jerbo se nijedan ništa bolje nije proveo, okusivši na svojoj koži, sve draži finalne seanse oljućivanja leskovačkim papričicama. Ipak, srećom po ovu dvojicu nesretnika, bratija beše znatno proređena, pošto se na Marakani danas pikala nekakva važna tekma, pa je glavnina snaga tamo videla svoj formacijski raspored.
Preostalo im je samo još da se mole dragom Bogu, da ih u tako blistavom stanju ne ukadrira kakav zaludan paparaco, kome bi se baš posrećilo da ovakve kapitalce uhvati na delu. Pukne li bruka u medijima, ne opra ih ni more Jadransko. Ni sva morâ ovog sveta.