Milos Nastić: PLANETA MAJMUNA

Šupljine, trovačnice, radionice, katakombe znakova i misli u koje se zavlačimo, vijuge nadimamo, da bi snagu uma kovali, a posle se svirepo klali, uz osmijeh prepreden po leđima tapšali, pa nož u ta ista leđa jedni drugima hladnokrvno zakivali, krug je bez početka i kraja počeo još pre svakog početka i kraja. U tom krugu, gdje je rotacija dželata, žrtve i noža jedina konstanta, odvija se proces u kome se beskonačno budimo kao novi i novi, u traženju našeg smisla počinjemo i završavamo kratak zemaljski put, a od istog suštinski i zauvijek nepovratno udaljeni. Za sam početak ovog procesa moraju postojati tri osnovna elementa, dželat, žrtva i nož, ali i jedan a presudan nadelement, „ljudska misao“ britka i oštrija od svakog noža, sklona apsolutnoj samobitnosti, a nadalje se sve razvija samo po sebi i prirodno. Ovdje od pamtivijeka svako misli da je sve počelo baš od njega, a sve je od pamtivijeka baš sve, samo ne to što on misli. Ta neumoljiva sklonost promijenama svijesti, negdje gdje se unutrašnja dominacija gubi pokošena beznačajem, bilo nesvjesno bilo svjesno samosagledane sopstvene vrijednosti, mjesto je gdje svaki zemaljanin nošen najnižim porivima počinje nešto veliko da očekuje. Očekivanja bi vjerovatno i bez nas sama mogla otkrivati šta je stvarna snaga? Zbog čega je život lijep? Zašto recimo plešemo, slikamo, volimo? Ali opterećenje „Nas“ i suncu i nebu i zemlji i svakom „mladom zdravom“ duhu je nesagledivo. I ne bi to bio problem da nemamo šta i od koga da naučimo. Senzibilitet majmuna, konja ili magareta jeste prefinjen, i po neke knjige su prefinjene, ali nisu date njima nego nama. Svjesno urađeno, duboko vjerujem. U centru svijeta smo mi jedini pravi majmuni. Dahćemo, skačemo, rovarimo po ovoj izlizanoj planeti, crpimo joj zadnje kapi. Podmetnuti su nam visoki dometi, visoke škole podijeljene na razne stručne oblasti, da bi se otvorio put laži, razvilo licemijerstvo, vještački naučena intaligencija preciznog usavršavanja i ispunjavanja zadatih ciljeva, a zauvijek zatvorila imaginacija i stvaralački duh. Podrška za ovakvu izvitoperenost, pa bila ona Božije bila Đavolje prirode rastura stvarnu čoviječiju suštinu i oblikuje novu istinu čiji je finalni proizvod ozbiljan čovjek kao ponizan i koristan član društva, odnosno savršeni rob. Neko se sa „ozbiljnim čovjekom“ ozbiljno ozbiljno igra! A znajući sve mi koji ne znamo ništa i nestaćemo baš tako, misleći da znamo sve. Postoji li civilizacijski razlog za to? I odgovor na to? Ko se? Kako se? I od kada se ? sa nama igra niko i nikada nije saznao niti će da sazna. Ali znajući ovo „sve“, ipak nimalo mi nije čudno što je baš nas odabrao.




2 Responses to Milos Nastić: PLANETA MAJMUNA

  1. Иван каже:

    добар есеј; специјализовано распарчано знање прави од човека „мајмуне“

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *