Vedran Volarić: Ulomak iz romana „22 stoljeća“ (1. stoljeće, Voda)

Kretali su se najbrže koliko su ih noge mogle nositi; najprije su jurišali, potom umjereno trčali, a na kraju jedva hodali. Dvojica visokih i mršavih muškaraca dugih tamnih brada, teško su punila pluća toplim zrakom. Sunce je pržilo na sve strane, a temperatura pijeska dosezala svoj vrhunac.
„Hvala ti, vjerni ratniče“, rekao je vojskovođa posve suhih usta. Čitavo tijelo sušilo mu se u nepovrat, dok mu se crvena boja širila kožom. Osjećao je kako je izgorio čak i preko oklopa.
„Bila mi je čast“, uzvratio mu je ratnik koji se nalazio u identičnoj situaciji.
Nemajući snage za dalje, obojica su pokleknula, uvjerena kako više nikada neće hodati. Bili su poput biljke koja još uvijek nije uvenula zahvaljujući posljednjoj kapi koju je čuvala za najgori dan. Vrebali su za vodom koja se nije nadzirala. Zrak se činio teškim, preteškim. Duše su im već bile na pola puta prema nebu, kada su se kao dogovoreno istovremeno srušili prsima na tlo koje ih je dodatno opeklo. Do još maloprije obližnji kaktusi, sada su se činili predalekima, baš poput njihovog grada kojem su se vraćali.
„Kada si mi pomogao pobjeći s ratnog tla, spasio si mi život“, rekao je vojskovođa. „Da nije bilo tebe sigurno bi me već neprijatelji ubili, kao što su to učinili ostatku moje vojske.“
„Bojim se da ste u krivu… Nisam vas spasio, nego samo odgodio neizbježno… Smrt nam je pred vratima; bilo da su nam tamo odrubili glave, bilo da ovdje izdahnemo.“ Kada je ratnik pomislio kako je upravo izgovorio posljednje riječi, širom je ispružio ruke. Tek što su one dotakle vrelo tlo, učinilo mu se da je pijesak s desne strane pretvrd. Najprije nije reagirao, a potom je smognuo snage kako bi se otkotrljao do spomenutog mjesta. Uspio je malo otkopati, nakon čega je ugledao nešto što nije mogao definirati.
„Što je ovo?“ tiho se upitao. Iako je vojskovođa ležao do njega, nije upio izgovorene riječi. „Ovdje je nešto zakopano…“ Spojenih obrva, rukama je otkopavao neobičan predmet, da bi ubrzo odgonetnuo o čemu je riječ. „To je nekakva kutija…“
Osmijeh mu je upućivao da je pronašao najveće blago na svijetu. Otkopao ju je do kraja i oprezno izvadio na površinu. Nikada nije vidio takvu kutiju. Na njemu neshvatljiv način boje su se prelijevale; istovremeno je bila plava i crvena, bijela i crna. Nekoliko puta ju je protresao i prislonio uhu, pitajući se što se u njoj nalazi.
I dalje je ležao na pijesku do nadređenog, čije je usporeno disanje davalo naznake da je još uvijek prisutan u svijetu živih. „Nema ručke…“
„Ha?“ oglasio se vojskovođa u nesvjesnom promatranju plavog neba u daljini. Ili je nebo promatralo njega? Oblaci se nisu nadzirali.
„Kako da otvorim kutiju koja nema ručke?“ Ratnik je bio zbunjen. Želio je znati što to drži u rukama. Odjednom, spontano je prislonio dlan na gornji dio predmeta i poklopac se sam otvorio. Obrve su mu pobjegle do vrha dugog čela, dok je gledao u njenu unutrašnjost ispunjenu najneobičnijom prozirnom bocom.
Vojskovođa je nešto promrmljao, no nije se činilo da se obraća svom ratniku.
Ovaj je podigao bocu i zaključio kako je ispunjena vodom. Brzinski je ispio polovicu. Potom je prišao vojskovođi toliko odsutnom od stvarnosti da nije ni znao što mu ratnik čini. Prije nego mu je približio bocu ustima, primijetio je da na njoj nešto piše, međutim nije znao čitati.
„Voda, voda…“ obratio se nadređenom i pomogao mu se napiti.
Tekućina ih nije samo osvježila, nego vratila u život. Ležali su još neko vrijeme, međusobno izmjenjujući poglede i promatrajući kutiju i bocu.
„Ne razumijem…“ rekao je vojskovođa.
„Što kažu ova slova?“ upitao je ratnik.
Vojskovođa je naoštrio vid, a potom proučio natpis. „Voda za Vodu.“ Zamišljeno je pogledao ratnika, ne shvaćajući što se događa.
„Mislim da je to znak.“
„Od koga?“
Ratnik je polako usmjerio pogled prema nebu.

***

Zahvaljujući vodi koja im je privremeno dala snage, dvojica muškaraca nastavili su hodati sve dok u daljini nisu ugledali svoju destinaciju. Grad ih je čekao na sjeveru, a prije nego su mu prišli, ugledala ih je nekolicina stanovnika koja je odmah sjela na konje i dotrčala do njih.
Svi su bili zabrinuti ratnim porazom koji su doživjeli na Južnom polju, bojeći se da će uskoro biti napadnuti. Nitko nije bio oduševljen ni kukavičkim povratkom ratnog vođe. Oplakivala su se izgubljena imena, dok se panika brzinski omotavala oko duše svakog pojedinca. Kada su se vojskovođa i ratnik oporavili, grad je saznao sve što im se dogodilo.
„Ništa ne brinite“, obratio se svima vojskovođa. „Ovdje nas još ima dovoljno da se obranimo u slučaju napada.“ Zastao je, gledajući svoj narod. „Ukoliko nas napadnu, Bog je na našoj strani.“
Ratnik je potvrdio događaj iz pustinje, a kada su svi ugledali neobičnu kutiju, rijetki skepticizam posve je iščeznuo.

***

Južni neprijatelji nisu ih napali jer su imali i neslaganja s Istočnom stranom, koju su najprije odlučili poraziti, da bi im se planovi i ciljevi odbili o glavu. Tako je Sjeverni grad ostao netaknut i očuvan.
Vrijeme bi nastavilo prolaziti, a vojskovođa sve teže spavati. Noćima bi se budio, gledajući u kutiju i praznu bocu.
„Voda za Vodu…“ šaptao bi tijekom mjesečeva gospodarenja. „Što to znači?“
Nakon kraćeg vremena, zaključio je da je dužan Bogu svoj i ratnikov život. Čuo je glasine kako je unatoč pobjedi Istočni grad u velikim ruševinama i nestašici. Njegovo mjesto crpilo je vodu iz velikog jezera u neposrednoj blizini zbog čega im osnovna tekućina nikada nije predstavljala problem. Stoga je zapovjedio ratnicima neka ispune bačve s vodom i pomoću deva prevezu ih na istok. Ovi su poslušali naredbe, a grad spomenute strane svijeta im se zahvalio.
Gledajući u plavo nebo, vojskovođa je čekao znak. „Dao sam im vodu!“ viknuo je. „To je ono što si htio, zar ne?“ Međutim, odgovora nije bilo.
Vrativši se u svoj dom, jedno je vrijeme bio opušten, no nemiri tijekom noći s vremenom su pokucali na vrata. Nije imao osjećaj da je poravnao račune i vratio ono što je dobio. Iz tog razloga, naredio je ratnicima neka odnesu vode i u Zapadni grad. Prelazak pustinjom koja je razdvajala četiri strane svijeta nije bio jednostavan, ali on nije o tome brinuo. Ubrzo, zapadnjaci su ga slavili.
Unatoč tome, mir i dalje nije vladao njegovim tijelom.
„Ne razumijem“, vikao je jedne noći u nebo dok su svi spavali. „Čuješ li me?! Ne razumijem! Što želiš od mene? Reci mi!“ Zastao je u iščekivanju odgovora; nije bilo vjetra, nije bilo glasova. „Vratit ću Ti uslugu! Samo mi kaži što želiš!“ Ponovno je zastao. „Daj mi znak! Bilo kakav znak! Trebam znati da su računi poravnati! Molim te!“ Kleknuo je na koljena, prekriživši prste. „Čuješ li me? Ovdje sam! Čekam tvoj znak!“ Osvrtao se naokolo, ali ništa se nije promijenilo – svijet je mirovao.
Prošlo je još nekoliko dana, a nervoza je u njemu gmizala poput zmije tijekom svog kretanja; nije mogao jesti i piti, smijati se i razgovarati. Mislima bi mu stalno kružilo pitanje bez odgovora. Konzultirao se i s ratnikom iz pustinje, no ni ovaj nije znao što je bilo potrebno učiniti.
Eliminirajući one kojima je već pomogao, shvatio je kako mu je preostao još samo jedan grad kojem je mogao pomoći; onaj s kojim su tri strane svijeta ratovale, onaj koji mu je pobio ratnike s kojima je pošao u pohod i onaj koji je doživio poraz nakon što je odlučio napasti Istočni grad.
Njegov se narod žestoko bunio kada je naredio neka se velike količine vode prenesu i u Južni grad. Tamo više nije bilo ratnika, ali su i dalje živjele žene i djeca. Mnogi su mu okretali leđa, ali on zbog toga nije brinuo. Vraćanje usluge Bogu bilo mu je neusporedivo važnije od potpore čitavog naroda.
I upravo je u Južnom gradu ugledao ženu duge tamne kose. Do tada je bio s mnogim pripadnicama ljepšeg spola, međutim ova se doimala drugačijom. Njena se ljepota odvajala od svih bića koje je ikada ugledao. Zagledajući se u njene oči, donio je sljedeću odluku – oženit će je.

Biografija
Vedran Volarić (Hrvatska), diplomirani komunikolog sa Sveučilišta Hrvatskih studija u Zagrebu, nagrađivani je pisac beletrističkih romana i kratkih priča. Bavi se pisanjem različitih žanrova od znanstvene fantastike i mistike preko kriminalistike i bajki sve do ljubavi i satire. Nakon nagrade Ivan vitez Trnski 2016. za najbolji neobjavljeni rukopis autora do 35 godina, prvi roman „22 stoljeća“ objavljen mu je 2017. godine (DHK PPO).
U razdoblju od 2014. do 2017. objavljeno mu je pedesetak uglavnom kratkih priča koje su na hrvatskom i engleskom jeziku zajedno objavljene stotinjak puta na internetu, radiju i u tiskanim izdanjima. Mnoge među njima su nagrađene ili su se našle u užim i širim izborima za nagrade.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.