ODLOMAK IZ NEOBJAVLJENOG ROMANA

Morala je ipak da reši da izađe. Tri dana je provela u stanu. Obavljala je kućne poslove i gledala televiziju. Ili bi pričala sa decom kada bi bila tu. Prazna kao ljuštura napuštene školjke. Bez osećanja. Bez želje da se pokrene kao što je u Beogradu činila ranije. Kao da su joj olovne kugle lancima bile vezane uz stopala.
Dani prelepi. Miholjsko leto je opominjalo na zadnju toplinu sunčeve štedrosti. Ona zgusnutost događanja, koja je ponekad dolazila sama po sebi i ispunjavala joj vreme, bila je izgubljena. MIslila je da se nikada neće ponoviti. Da je išćezla iz njenog života zauvek.
Nagomilani računi su stajali na komodi spremni da se plate. To je nešto što se mora i ne pita da li želiš ili ne. Zbog njih je morala da napravi plan izlaska. Neizostavno, oni su nemilosrdna strana života, ali bez koje se ne može. Ono, što im se dogodilo i zbog čega je prikovana za stan, moglo se izbeći. Ili, ipak, nije… Još uvek se kao u ravnoteži držala reči koje leče. Leče dušu i telo. Sveštenik je na ispovesti samo uz uzdah rekao: O, Bože. Doktor je posavetovao da razmišlja samo o zdravlju porodice. Sve ostalo je nebitno. No, te reči je čula, na obalama troprstog Halkidikija. Na sunčanoj Kasandri. Istina, u momentu njihovog boravka posetio ih je ciklon Zorba. Kao da ih je priroda opominjala, kako nije sve u redu. Kako se nešto ozbiljno događa i kako se treba čuvati. Ali kako?
To, što ne izlazi, bio je znak da ne želi da se suoči sa istinom. Da je izbegava, pokušava od nje da pobegne. Dokle?
Nije se imalo dalje kuda.
Obukla se, kao i uvek za izlazak. Uobičajeno, sportski. Uz diskretnu šminku koja je odgovarala njenim poodmaklim godinama. Nije ništa razmišljala, Samo izaći, napokon izaći. Morala je da nastavi normalno da živi.
Izašla je i krenula na gradski prevoz. Najčešće bi izabrala da ide onom linijom, čija je poslednja stanica Studentski trg. Odatle je mogla svuda.
Zgrade su promicale, ali ih ona nije primećivala kao ranije. Dobro ukotvljena misao je razarala iznutra i dalje. Nije mogla da je se oslobodi, uprkos svoj živosti grada koji je treperio na popodnevnom suncu. Sve je i dalje izgledalo besmisleno. Prazno. Ništavno.
Izašla je iz prevoza i po navici krenula u Biblioteku. Nije ponela člansku kartu, ali je razgledala rafove i pokupila iz novootvorenog turističkog dela, sve prospekte o Beogradu. Uplašila se da to nije i rastanak sa gradom.
Kalemegdan je mirisao na topli oktobar. Sela je na klupu sa pogledom na grad. Nije ništa čitala. Ništa nije pisala. Samo je gledala. Mostove, Novi Beograd, ušće, Savu, Beograd na vodi koji je počeo da izrasta sa svojim zgradama. Sunce je titralo na površni reka. Čudno. Nijedan brod. Obično bi neki, makar stari šleper, plovio.. Reka je mirovala kao omađijana, kao da se odmara ili sanjari.
Zaboravila je da pogleda na sat Saborne crkve. Sedela je dugo, sve dok nije osetila kako postaje hladnije. Ustala je i krenula, zastala na trenutak, razmišljajući, gde bi mogla dalje. Pa u Sabornu crkvu, naravno. Možda, da ponudi, pre toga, sebi sladoled? Ali nije ga bilo u blizini. Ništa strašno, samo još jedno odustajanje više.
Lagano je krenula ka izlazu iz parka. Spuštajući se pored Narodne banke, nazvala je prijateljica. Kao da je jedva čekala, opet joj je posle uvodne žalopojke (Beograd mi se udaljava), otplakala jednu partiju na mobilni, na šta je ona, u poslednje vreme imala osvešćujuću frazu: Hej, hej, ne mislite više o tome, ko zna zašto je sve tako trebalo da bude…) i ona je odjednom, nekako, kao oslobođena svega, pristala da se vide sutra, posle njenog radnog vremena. Nemojte da mi pobegnete, naglasila je. Obećala je da neće, a ustvari, to je značilo samo još dan više u Beogradu. Ali i odlaganje od onoga što je očekuje. Očekuje u njenom rodnom gradu, da užas bude veći.
Večernja u Sabornoj je bila u toku. Zapalila je tri sveće, kao i uvek: za dan koji je u toku, za zdravlje i za upokoj. Sačekala kraj službe i dobila blagoslov od sveštenika. Obišla je i celivala ikone, izašla na ulicu. Dok je dolazila, na prozorima zgrade Patrijaršije blještao je otsjaj sunca na zalasku. Zažalila je, po ko zna koji put što nije ponela fotoaparat. Ali, sa tim se već pomirila, jer je zaključila, da je slika u mislima često jasnija i dugotrajnija od one na snimku.
I konačno, računi, na koje je već zaboravila! U pošti je bila očajna gužva. Nastavila je do VIP – a, sa toplim sećanjima dok je prolazila pored fakulteta mlađeg sina. Malo je sačekala, platila, portir joj je ljubazno otpozdravio kada je prošla pored njega. Krenula je Knez Mihajlovom, nasumice ka Kulturnom centru. Setila se se kako je stariji sin ispred restorana kraj fontane svirao jedno veče sa svojim bendom, a njoj je cela ulica odjekivala u ritmu džeza. Podigla je glavu i videla u sali Kulturnog centra publiku kako sedi , i mada ništa nije mogla na ulazu da pročita, popela se, kao i uvek, gore. U toku je bila književna promocija. Književnica je govorila nemački, prepoznala je sa televizije nekoliko novinarki koje vode kulturne rubrike i sela. Možda je bilo ukupno oko dvadesetak slušalaca.
Ispostavilo se da je Karolina Šuti , koja je predstavljala svoj roman Mora da sam jednom hodala po mekoj travi, za koji je dobila Nagradu evropske unije za književnost. poreklom Beloruskinja, da je knjiga njena autobiografija i da se prečesto spominju reči: babuška – matrojška. Slušala je pažljivo i opet počela da razmišlja kako je to pogrešno. Kada je data reč publici javila se i objasnila da te dve reči nemaju veze, jer ona jedna znači na ruskom baka, a druga znači: matrjoška, koja predstavlja niz drvenih lutkica, koje se rasklapaju i stavljaju jedna u drugu. U brzini zaboravila je da objasni poreklo tog imena, koje je deminutiv od ruskog ženskog imena Matrjona. Možda je bolje, jer bi tako dovela književnicu u neugodnu situaciju. Pitanje je svela, zašto ona te dve reči koristi paralelno. Književnica je objasnila da se za lutkicu obe reči koriste u njenoj zemlji (Austrija), a da je ona u romanu želela da oživi u svom oskudnom detinjstvu, lutku od drveta – matrjošku dajući joj osobine svoje bake – babuške. Jedna od učesnica tribine priznala je kako joj je tek sada jasno zašto se njihova profesorka ruskog jezika užasno bunila kada bi neko za matrjošku rekao: babuška.
Prišla je književnici po završetku promocije i pitala je da li može da kupi knjigu, ali izdavač joj je već pružao na poklon. Dok joj je objašnjavala kako se piše njeno ime, rekla joj je da je njena mama Ukrajinka i da ona takođe piše o matrjoškama. Iznenađena, književnica je nagradila je srdačnom posvetom i širokim prijateljskim osmehom. Popričale su, pozdravile se i poželele jedna drugoj sreću.
Skoro neverovatbo, veče je dobilo oreol tajanstvenosti, koja se nadnela nad gradom i činila ga nestvarnim. NIšta nije uzalud, sve što je uz nas i što nam se dešava ima svoj razlog, skoro se plašila da prizna sebi. Olovne kugle sa njenih stopala su iznenada volšebno iščezle. Mogla je ponovo sa lakoćom da hoda ulicama Beograda.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *