Pogovor  knjizi Miroljuba Todorovića Svinja je odličan plivač, u prevodu na poljski Kinge Sjevjor i Jakuba Kornhauzera, u izdanju izdavačkog preduzeća Biuro Literackie, 2020.

Pesničko stvaralaštvo Miroljuba Todorovića je polirodna i polimorfna pojava. Na mapi savremene srpske književnosti vrši funkciju povezivanja  otkrića međuratne avangarde i manifestacija  konceptualne umetnosti, u tome konkretne poezije pedesetih i šezdesetih godina. Srpski nadrealizam (Marko Ristić, Dušan Matić) i u izrazu postdadaistički hipnizam (Oskar Davičo) pridali su Todorovićevoj poetici polet i usmerili je ka eksperimentima s jukstapozicijom, slobodnim asocijacijama i apsurdnim humorom. Za konkretistički pokret treba, međutim, da zahvali interesovanju za kombinatoriku, tipografiju i vizuelnost teksta, a šire – za nauku i naučnost. Tim inspiracijama treba dodati  i veoma često  korišćenje jezika medija, reči svakodnevnog jezika i primenljivih formi.

Tako široko zamišljen pesnički poduhvat našao je odraz u formalnoj raznorodnosti njegovih narednih pesničkih zbirki. Todorović je debitovao sredinom šezdesetih godina zbirkom Planeta, koja, kao i nekoliko sledećih, pokazuje piščevu fascinaciju kosmosom, astronomijom i teorijama koje povezuju umetničko stvaralaštvo s naučnom delatnošću (tu varijantu kasnije je nazvao scijentistička poezija). Pred kraj decenije Todorović je stvorio signalizam, neoavangardni pravac zamišljen kao transdisciplinarni odgovor na nastajanje konceptualističkih pravaca (između ostalih  pomenuo bih slovenačku grupu OHO, češkog pesnika i likovnog umetnika Jiržija Kolarža i umetnički krug Fluksus) u Srednjoj Evropi. Naziv pokreta izvodi se iz latinske reči signum („znak”), koji objašnjava Todorovićev pravac delovanja. Pre svega, interesuje ga refleksija mogućnosti shvatanja znakova u materijalističkim i performativnim kategorijama. I, ne samo signifié već i signifiant, ne samo semantika već i izgled,  zvučanje, gest i objekat.

U brojnim manifestima objavljivanim u  časopisu Signal, koji je sâm osnovao, Todorović je davao oduška svojim ambicijama obnavljanja poezije u periodu „krize znaka” (prema odrednici Vilarda Bona). „Signalistička poezija će označiti  potpuno oslobađanje energije jezika” – nagoveštavajući nastajući pokret manifestom „Regulae poesis” iz 1968. godine, da bi nešto kasnije dodao: „Signalističku poeziju možemo odrediti i kao aktivnost pesnika i mašine,  ili samo pesnika da se kroz jezik (i grafičku formu) omogući pesmi da izađe iz bezobličja stvari i procesa prirode i povede svoj dijalog sa svetom”. Tu se bez razloga ne govori o mašini kao sutvorcu teksta – jer, jedan od najkorišćenijih Todorovićevih izraza ranih sedamdesetih godina jeste kompjuterska poezija (permutaciona  i kombinaciona).   Korišćenje algoritama uvođenih u prototipske kompjuterske programe (kao npr. Algol) omogućuje udaljavanje kontrole stvaralačkog subjekta u dalji plan, što doprinosi ostvarivanju postulata nadrealističke revolucije predmeta.

Na taj način  nizovi izraza koje je „izbacio” elektronski računar slažu se u neobične poetičke kombinacije ready-made-a, čije povezivanje se ispostavilo  nemogućim, isto koliko je nemoguć imanentan način. Fragmenti novinskih enuncijacija idu rame uz rame s delovima razgovora koje čujemo na ulici, s popisom jela u kafanskim jelovnicima, oglasima na radiju i s plakatima. Od zbirke Svinja je odličan plivač Todorovićeve pesme upijaju nepoetsku materiju i preobražavaju je u kolažne konstrukte sa specifičnom melodijom i ritmom skandiranih odrednica. Mada, to nije kraj inovacija – jer, u skladu s maksimom koja potiče iz manifesta „Signalizam”: „Signalizam je apsolutni eksperiment u svim umetnostima”. Ako je to takoreći tako, onda se sledeća ideja, između ostalog primenjena u knjizi Čorba od mozga (1982),  manifestuje  u vidu tehnološke poezije koja operiše  materijalom jezika reklama i „potkrađenih” gotovih formi s uputstvom za korišćenje poput enciklopedijskih  definicija. Tako da se dobija nešto u stilu minimalističkih oglasa u objektivnom stilu, kao da je pesma  pokušaj opisivanja sveta od nule, merodavnih za život novoupoznatih predmeta. To je jedno. Drugo je – veoma zanimljiv ciklus „Abc o miroljubu todoroviću”, čiji junak je objektivizovan i kao proizvod uključen u ekonomski poredak. Ulog tih postupaka je udvostručen: s jedne strane tu imamo ruganje  poštrošačkom stilu života, a s druge  ipak sugestiju nužnog sudelovanja estetskih traganja i društvenog angažovanja.

Tu dihotomiju Todorović je razmatrao i  na performativnim poljima. Od početka sedamdesetih godina posvećivao se  pesničkim manifestacijama, koje je nazvao gestualna poezija. Reč je o ciklusu performansa koje je izvodio na beogradskom Kalemegdanu, tokom kojih se obavijao trakom s kompjuterskim kopijama, stavljao na glavu vreće folio formata s kaligramima, stvarao objekte-instalacije koristeći papirne tanjire i samolepljiva slova. Akcije poput „Gordijevog čvora” donele su mu veliku popularnost kod međunarodnih konceptualističkih organizacija, što je dovelo do okretanja  novim izražajnim formama – recimo, kao što je mail-art, koji je Todorović uspešno  upražnjavao osamdesetih godina, kao i eksperimente sa stvaranjem pesničkih artefakata i njihovim smeštajem u gradski prostor.

Premda, to ne znači da je konzervativnije  modele pesničkog stvaralaštva prestao da koristi. Naprotiv, Miroljub Todorović spada u najplodnije stvaraoce književne avangarde u Srbiji; autor je više desetina pesničkih zbirki, brojnih proznih i esejističkih knjiga, autor brojnih izložbi svoje vizuelne i grafičke poezije. Todorović je upravo kao konkretan i vizuelni pesnik zaživeo i u prevodu na poljski – izbor njegovih tekstova našao se u antologiji Nosači rečenica, u antologiji mlade srpske poezije, koju je uredio i preveo Julijan Kornhauzer, a objavilo krakovsko Književno izdavačko preduzeće  1983. godine. U današnjoj knjizi  našle su se pesme koje potiču iz ciklusa nastalih šezdesetih i sedamdesetih godina, iz raznih pesničkih zbirki (naslove tih ciklusa izdvojili smo u sadržaju knjige). Na taj način želeli smo da pokažemo i nešto drugačiji Todorovićev karakter, podvlačeći njegovu sklonost ka stvaranju pesama od gotovih materijala,  preuzimanih  s raznih strana, pesama-hibrida i pesama-instrukcija, koje zvuče kao  oglasi koji dopiru sa zvučnika železničkih stanica, prefiltriranim  u anahronim vežbankama i reklamnim katalozima. Rasutim i ponovo složenim u duhu dadaističke drskosti. Dezinsekcijom i deratizacijom.

S poljskog prevela Biserka Rajčić

Jakub Kornhauzer, rođen je 1984. godine u  Krakovu (sin Julijana Kornhauzera, pesnika, prevodioca i profesora srbistike na Jagelonskom univerzitet), pesnik, esejista, prevodilac, teoretičar književnosti, jedan od osnivača i saradnik u Centru za istraživanje avangarde pri Odseku  za Polonistiku Jagelonskog univerziteta, adjunkt na Odseku za filologiju Jagelonskog univerziteta. Objavio je četiri pesničke zbirke, za zbirku Fabrika kvasca (2015) dobio je 2016. Nagradu Vislava Šimborska. Nedavno je objavio i zbirku pesničke proze Devet dana u zidu, monografiju Preteksti, pogovori. Mali kanoni svetske književnosti, preveo je knjigu Gelu Nauma Vasko da Gama i drugi pesnički ciklusi (2019). Urednik je  izdavačkih serija „avangarda/revizije” Izdavačkog preduzeća Jagelonskog univerziteta, kao i „Rumunija danas” Izdavačkog preduzeća Universitas i „njunderkamera” Instituta Mikolovski. Zamenik je glavnog urednika časopisa Romanica Cracoviensia. Prevodi avangardnu književnost s francuskog, rumunskog, srpskog i nemačkog.