Glas iz prošlosti ili možda iz budućnosti?

Prikaz: Zoran Ilić

Pod navedenim naslovom konačno smo dočekali poetsko-proznu knjigu Marka Antića (Paraćin, 1980)! Priznajem da smo je dugo čekali! Još od onog vremena kada smo njegove, uglavnom poetske, radove čitali na sajtu Bundolo, i tamo ih komentarisali. On je tamo bio poznat pod nik nejmom Zbrilion. A od tada je minula čitava decenija! Čak i više…

Ali eto: „ko čeka taj i dočeka!“, pa smo tako u proleće 2022. godine dočekali  Antićevu knjigu. Priznajem da je vredelo čekati.

Isto tako, verujem da je to čekanje najteže palo upravo samom piscu koji je želeo da konačno vidi svoje prozno-poetske radove spakovane u knjigu, i tako pristupačnije probranoj čitalačkoj publici… Probranoj jer je očigledno da Antić nije, niti će biti, bestseler pisac: za njegove priče i pesme treba imati stomak… A bestseler pisci ne pretenduju na taj deo vašeg tela, već… Tako… Oni vam nude  blaženstvo svake vrste. Jer kao što je rekao onaj filozof-političar, levičar sa početka dvadesetoga veka „religija je opijum za narod“, tako su i bestseler pisci slično religiji neka vrsta opijuma za taj isti narod.

Za razliku od njih, Marko Antić je, kao što rekoh, za probranu čitalačku publiku. Za one koji znaju da pisanje nije tek onako, razbibriga… Idi mi, dođi mi… Već je nešto suštinsko. Sama esencija. Nešto kroz šta bilo kao čitaoci, bilo kao oni koji i sami pišu, prolazimo, probijamo se sa mukom… Krv, znoj i suze su na tom putu…

To su naše male poruke u boci koje bacamo u okeane sa nadom da će ih neko u dalekoj budućnosti otvoriti… Onda kada je to manje-više svejedno… Nevažno sasvim…

Ali u ovom trenutku (nazvao bih ga: nultim!) kada je Antićeva knjiga tek odštampana, kada je tek odaslata u taj isti nimalo gostoljubivi svet čiji opori okus osećamo na svom jeziku svakoga dana… Dakle, u ovom trenutku, a to je proleće 2022.g. mi ne razmišljamo o budućnosti, ona nas nimalo ne zanima. Jer dobro znamo da nam ona neće biti saveznik…

Dakle, u ovom trenutku prepuštamo se da nas pisac vodi tamo gde je on davno bio. A da li je to njegovo bezbrižno detinjstvo, ili su to manje bezbrižne tinejdžerske godine… Potom vreme kada njegovi snovi o uspešnoj poslovnoj karijeri i fakultetskoj diplomi postaju nešto što se nikada neće dogoditi… U godine kada piščevi roditelji odlaze sa ovoga sveta… Tu i tamo on nas podseti da i retka i skupocena reč ljubav postoji na ovom svetu…

I kao da konačno dolazimo i do ovog vremena, kao i do ove Srbije koja je sve drugo samo nije nebeska. Tu smo gde jesmo, u tom balkanskom glibu, i naravno da nam nije lepo. I ništa po tom pitanju ne možemo da preduzmemo, niti da promenimo…

Ali i te dane će jednoga dana Marko Antić opisati, smestiti ih u svoje priče i pesme…