izdavač LIBER, Beograd 2011

Kasne šezdesete, potom sedamdesete i, najposle, rane osamdesete godine XX veka svet su u kojem se Aleksandar Pirožkov najudobnije oseća. One su njegovi podnevnici i uporednici, njegovo pribežište, predmet njegovih snova i lutanja. Katkad se stiče utisak da on iz tog sveta nikada nije ni otišao ili se, u najboljem slučaju, istovremeno nalazi i u njemu i u sadašnjici. Pri tom mu se, očigledno, više dopada prošlost, koju vreme čini nedokučivom, nego sadašnjica kojom nikako nismo zadovoljni. Nije bez razloga neko ko je sentimentalan i lirski nastrojen već tada, početkom osamdesetih, rekao da je protekla decenija, decenija u kojoj je, možda zauvek, nestala radost. Ukoliko bismo bili iskreni, mnogi od nas bi priznali da bar ponekad poželele da se nekako presele u taj svet. Međutim, ispostavilo se da samo Aleksandar Pirožkov ima ključ od dveri koje vode u sedamdesete godine prošlog veka, da samo on na volšeban način ume da se vrati u to vreme.
Šesnaest priča, odnosno šesnaest poglavlja jedne zajedničke povesti, rekao bih, koje nam podastire u knjizi „Ogledala duše“ najbolji su dokaz njegove spretnosti da pohodi ne tako davnu prošlost. Kao i u prethodnim knjigama, Pirožkov je gotovo do opsednutosti zaokupljen pitanjima snova i smrti. Mnoge lepo sročene sentence poručuju da je san, odnosno spavanje, slika smrti, a postelja slika groba. Drugim rečima, san treba posmatrati kao laganu smrt, a smrt kao dubok san. Još od Homera, praoca svih pesnika, poznato je da je san zapravo blizanac smrti.
Uostalom, u grčkoj mitologiji San (Hipnos) i Smrt (Tanatos) su braća. Istina, Pirožkov je sklon da Tanatos povezuje i sa Erosom, ali u ovoj zbirci čini mi se da su bliži Hipnos i Tanatos, a da je Eros, za razliku od prethodnih knjiga, na neki način ostao u njihovoj senci. U pričama koje su pred nama snovi i java se tako prepliću i sustižu u kovitlacu da zapravo i ne znamo šta je od njih stvarnije.
Junak jedne od ranih pripovedaka Filpa Davida o odnosu između sna i jave kaže sledeće: „Uvek postoje dve mogućnosti. Čovek je ili budan ili sanja. Kada je budan, želi da spava i sanja; kada sanja, želi da je budan. Uvek postoje dve staze, staza sna i staza jave, i obema se ide istovremeno. Nikada se ne zna kada je trenutak buđenja, niti kada se tone u san.“ Na nestrpljivo, radoznalo i ustreptalo pitanje: „Ali, kako onda saznati pravu istinu o svome životu? Kako doznati gde se zapravo nalazimo?“ odgovor je jednostavan i, rekao bih, filozofski: „A šta je istinitije: san ili java? Ko to zna? Stvarnost je ono čemu u ovom času prisustvujemo!“
U Pirožkovljevim pričama ima snova koji su nalik povetarcu, koji donose spokoj, očišćenje i mir. Međutim, ima i onih opterećujućih i iscrpljujućih koji poput kamena pritiskaju njegove junake, koji se pretvaraju u prave noćne more iz kojih se glavni junak budi u znoju i uz jeziv krik. Ovi drugi snovi, dati sa svim tegobnim podrobnostima, prevladavaju. Pirožkovljevi junaci ulažu velike napore da protumače i shvate snove koje sanjaju i da zapravo otkriju šta im to Hipnos poručuje i nagoveštava. Oniromantija je, dakle, jedno od piščevih važnih uporišta u vaspostavljanju jednog važnog vremenskog odsečka u životu njegovih junaka, stožera oko kojeg se potom pletu uzbudljive i napete pripovesti.
Kao i u prethodnim knjigama, i u ovoj ima dosta ličnog-autobiografskog. Zahvaljujući toj činjenici, ali i spremnosti pisca da neprikriveno govori i o ljudskim slabostima glavnog junaka, „Ogledala duše“ dobijaju na verodostojnosti i uverljivosti. Ne moramo se složiti sa tezom da je u književnosti vreme izmišljanja zauvek prošlo, ali možemo podržati ocenu da iskrenost u najmanju ruku približava pisca i čitaoce i značajno doprinosi uzajamnom razumevanju.
Suze zauzimaju posebno mesto u Pirožkovljevoj prozi. Ali, nisu to suze uporedive sa kapljama koje pošto se pokažu umiru, odnosno ishlape, kao što nisu to ni zrna bisera ili ćilibar. Posredi su suze shvaćene u hrišćanskom značenju koje su dobre i pokajničke, blagorodne i oslobađajuće, one koje donose olakšanje i utehu, upravo onakve kako nas poučava Novi zavet: „Blago onima koji plaču, jer će se utešiti“ (Jevanđelje po Mateju, V, 4).
U Pirižkovljevim pričama ćemo sresti mnoštvo dijaloga od kojih su neki jednostavni, pa čak i suviše obični, neki sažeti i misaono zgusnuti, neki zagonetni i namerno nedovršeni. Međutum, čini se da su u ovoj knjizi najistinitije neizgovorene reči i rečenice, one koje se samo roje u junakovim mislima, a koje on izbegava da izgovori. Prigušene dobrim vaspitanjem ili možda onim što nazivamo malograđanska obazrivost, ali u pozitivnom značenju tog inače problematičnog pojma, te reči ne dopiru do ostalih ličnosti u knjizi, ali imamo privilegiju da stižu do nas čitalaca jer one mnogo toga razjašnjavaju.
U knjizi „Ogledala duše“ vrlo retko, ali ipak dovoljno da privuče našu pažnju, nazire se problem koji se tiče odnosa oca i sina, pitanje koje ima svoju filozofsku, bogoslovsku, sociološku i psihološku pozadinu. Međutim, u ovom slučaju taj odnos ostaje zamagljen i nedovoljno jasan i, utisak je, namerno zapreten. Kao da pisac svesno okleva da nas u njega podrobnije uputi. Možda će Pirožkov o tome odnosu više progovoriti u nekoj od sledećih knjiga.
Priče u ovoj knjizi vaspostavljaju jedan svet koji volimo, koga se rado sećamo, prema kome smo sentimentalni, ali koji je u međuvremenu, pribojavamo se s razlogom, nepovratno nestao. Pirožkovljeva proza, koja je sačuvala krhotine tog iščezlog sveta, setnog i začinjenog lirikom, volšebno nas vraća u vreme koje je zasigurno bilo drugačije od ovog današnjeg.

3 thoughts on “Radivoj Radić: Prikaz knjige priča „Ogledala duše“ Aleksandra Pirožkova”
  1. Ogledala duse su odlična knjiga. Pročitao sam je u jednom dahu, i preporučujem je svima. Knjiga nas vraca u jedan iščezli i setni svet.
    „Blago onima koji plaču, jer će se utešiti“

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *