Sedeli smo kod Milana i raspravljali kako se „pravilno“ kuva kafa. Već danima, godinama, Milan i ja sedimo kod mene ili kod njega – i raspravljamo. Bližio se inače kraj još jednog „dugog toplog leta“. Od ove nedelje više smo kod Milana pošto je moja supruga počela već otvoreno da negoduje. Znate, ono, kada se u razgovoru sve češće sa šale (kada se obavezno dodaje na kraju rečenice: „Šalim se!“) pređe na ironiju ili sarkazam, ili još bolje: hladnu logiku, potpitanja i čuđenje (obavezno sa podizanjem obrva).

Već po drugi put pišem reč „obavezno“…Nije to bez razloga! Naša podsvest zna znanje! Milan je okoreli neženja i kod njega je uvek slobodno. Posle „kafe“ na tapetu je bila ljubav. Da, dobro ste pročitali: Ljubav, evo vam i sa velikim početnim slovom! Danas je, međutim, stvar odmah postala čudna, tj. ništa dobro nije obećavala, još od „kafe“. Nisam znao zašto. Tada je najbolje promeniti temu, ali, nije se moglo. Milan zapeo. Pošto smo pretresli pitanje da li se ljubav može odglumiti, zajedno sa nekoliko alternativa već obrađenih u Holivudu (na početku glumi da je zaljubljen ali se na kraju ipak zaljubi!) – pa i onih iz vremena naših baka kada se ženilo preko posrednika i bez ljubavi…Nije „pristojno“ ali prekidam vlastitu rečenicu da kažem šta je bila moja teza. Naravno, ja sam dokazivao da je ljubav sveprisutna kroz istoriju, da je maltene pokretač istorije jer se zbog ljubavi ratovalo i ginulo, da se istorija krojila u krevetima, ma, još i u medveđim kožama, itd., itd. Milan je na te reči samo odmahivao glavom i tvrdio da ljubav ne postoji, da je to najveća ljudska obmana…Neki idiot je izmislio reč – i eto svi redom ispiramo usta sa njom kao isti takvi idioti.
„To ti je kao čaša u koju svako sipa…ono što ima da sipa“.
Osećam nejasno da je vrag odneo šalu, da ovaj razgovor treba prekinuti što pre, ali nikako da prokljuvim zašto. Ipak, zar nisam upravo ja bio i ostao taj koji je uvek tražio da se svaka tema dovede do početnih pretpostavki, ili pak činjenica? Zar nisam ja taj koji ne popušta ni za milimetar? Ja, ja, ja, muka mi je od „ja“! Zašto nisam želeo ovu temu? U sekundi mi je sinulo!…Ovo sam ja Milanu zapravo pričao pre nekih dvadeset i kusur godina, kada smo još bili srednjoškolci!!! Kako je došlo do ovog obrta? Kako je Milan to zaboravio – i sada ponavlja tačno moje reči? Video sam, doduše, kod moje dece, i neke druge dece drugih prijatelja, kako ta deca preuzimaju način govora, mimiku pa i karakteristične pokrete svojih roditelja…pa i neke karakteristične poštapalice…Ali ovo je bilo nezamislivo…Još više me je zabrinjavao nastavak koji će – ne daj Bože – uslediti. Molio sam, dakle, Boga da se to ne desi, da je Milan zaboravio, da se samo setio nekoliko rečenica izgovorenih u pijanom stanju (kada se ljudi prisećaju svih starih uvreda i poniženja, takav je valjda alkohol?)… Znao sam šta će reći kada je uhvatio vazduh:
„Nemoguće je do te mere promeniti mišljenje, tj. mišljenja napreduje samo ka većoj apstraktnosti. Nemoguće je da dete ne veruje u Deda Mraza, a da onda u 30-oj poveruje“, i konačni udarac:
„Moj napredak je logičan, ja sam došao na tvoje stanovište, tačno kako ti propisuješ – a pitanje je zašto si ti došao na moje?
„Da“, rekoh slomljeno. Ustanem kao izbačen iz topa.
„Pitanje je…Odoh kući…Ajd zdravo!“
Ćutao je dok me je pratio. Stajao je još u ulaznim vratima, naslonjen ramenom, dok sam ja ulazio u lift. Pre nego što su se vrata lifta sklopila dovikne mi:
„Lažeš, brate!“
U liftu sam nervozno tapkao nogom. Oblio me znoj, a zatim mi se sva koža naježila. „Blesane!“, rekoh sam sebi glasno dok sam prelazio preko parkinga.
„Blesane! Blesane! Kako si mogao sve to zaboraviti?“
A šta sam ja to zaboravio? Milan je imao devojku, Ivana se zvala, a ja sam se spetljao sa njom. Popodne je bila sa mnom, a uveče sa njim. Na kraju mu je valjda ona rekla kako stvari stoje, i tako smo počeli javno da se zabavljamo. Posle sam ja imao devojku Vlastu. Bili smo zajedno nekoliko nedelja, a zatim raskinuli. U međuvremenu, rekoh Milanu, u povoljnoj situaciji:
„Znaš, Milane, ja i Vlasta smo prekinuli…Ti možeš slobodno da…Znaš, ona je zainteresovana za tebe. Rekla mi je…“
Milan ipak nije krenuo sa Vlastom, i to je bio kraj razmene devojaka tog leta, a i kasnije. Ljubavni putevi nam se više nisu ukrštali. Prošlo je od tog kobnog leta nekoliko godina. Sedimo Milan i ja na kauču i gledamo utakmicu. Komentarišemo i naše trenutne veze, gde ćemo izaći za vikend, i tako, kada će Milan meni:
„Šta ti stvarno misliš o onim našim zajedničkim devojkama, Ivani, a i Vlasti?“
„Šta da mislim? Kad je to bilo čoveče?“, odgovorim.
„Pa bio si prilično…gad? Bezobrazan?“, reče Milan kao da bira reči. I nastavi:
„Ti si mislio da je prijateljstvo iznad ljubavi, da prijatelji mogu da imaju istu devojku, istu ženu…Mislio si da je prijateljstvo veće i važnije i vrednije od ljubavi, privatnosti i ličnosti? Ivana manje-više, ali zbog Vlaste mi se slomilo srce. Bila je tvoja a ja sam je želeo svo vreme. Posle si mi je ponudio kao pivo? Kao bocu piva! Na stranu što je i Vlasta na kraju želela mene…Šta misliš šta bi se desilo da sam pristao?“
„Ne znam, rekoh, šta nisi?! Zašto nisi ništa rekao? Ja nisam morao…Ma, to je zaista bilo bez veze…Znaš šta ja mislim. Prijateljstvo je zakon! Ono nije ograničeno polom, reprodukcijom, dopadanjem, feromonima…Prijateljstvo je vrhunac ljudskih odnosa…Smisao! Nađeni smisao! Jednoga dana ljudi će se reprodukovati u laboratorijama od dve ili čak jedne ćelije – i sva ta polna i ljubavna zavrzlama će postati besmislena i nepotrebna. Prijateljstvo, muško ili žensko će biti glavno!
To sam, dakle, rekao Milanu tada. On na to reče:
„Lažeš, brate, ali neka, možda je naposletku i tako, možda će tako i biti“, a zatim kao u šali doda:
„Jednoga dana ću ti uraditi ono što si ti meni pa ćemo videti…Važi?“
Tu se naš razgovor završio (sve je bilo jasno i izglađeno), i pao duboko, duboko u zaborav. Barem je tako bilo kod mene…Pošto sam se i posle dvadeset godina svega setio kristalno jasno – jasno je – nije tako bilo ni kod mene! Podsvest zna znanje!
Seo sam u auto i mehanički vezao pojas…Gledao sam nepomično kroz staklo poprskano sitnim kapima prve jesenje kiše…Dakle, tako sam progledao, sastavio sličice, trenutke, dodire, izraze lica…Sve te godine…meni pred nosem…Jeste li gledali rušenje neke zgrade? Niste? Ipak, videli ste barem na televiziji…




4 thoughts on “Zlatko Pangarić: PRIJATELJ”
  1. Genije, prilično bezobrazna konstatacija pošto se ne poznajemo, međutim, ako si do nje došao čitajući moju priču napisanu u prvom licu, tada je priča sasvim uspela…

  2. Pa, nije uspela… jer stvarno – ko da je to bas vazno sto su menjali zene… NIje to poenta da umres! Mislim – nije dovoljna za dobru pricu.
    Ali, uprkos tome, meni je ovaj kraj dobar :“Ipak, videli ste barem na televiziji…“ to je bas inteligentno… i u tom pomaku od te kao tragedije moze da se kaze da ima pravog knjizevnog smeka!

  3. Neno, hvala na čitanju i komentaru. U priči ipak niko nije umro, nema tragedije u tom smislu, a ni zgrada se nije srušila. „Rušenje zgrade“ kao „rušenje dosadašnjeg života“, dakle, jedno poređenje.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *