(O kazališnoj predstavi, Kazališta Lutaka Zadar, Michelangelo Buonarroti,
Miroslava Krleže)
Naš osvrt: Nikola Šimić Tonin / Žaklina Glibo
Stvarnost sama za sebe, kazališni prostor kojega kao da je u primisli imao i sam Krleža pišući ovaj kazališni komad, jer od riječi do riječi uklapa se u dramu Crkva sv. Dominika u Zadru, publika u nastajanju, učenici Grafičke škole i Zadarske privatne gimnazije s pravom javnosti, događao se istinski teatar, u godini događanja Krleže (dnevničke crtice iz ostavštine, «pribilješke» Krleže o suvremenicima)…Vraćanje mladome buntovnome Krleži, plijenilo je pozornost učenika, koji nažalost o Krleži malo znaju, uglavnom, iz na silu učenih programa, znanja koja tek pri kraju svoga srednjoškolskoga školovanja dobiju kao zadatak učeći o ekspresionističkim dramama. U očekivanju izvedbe i načina realiziranja zahtjevnih tekstova dvadeset-petogodišnjega Krleže: Legenda/Maskerata/Kraljevo/Kristofor Kolumbo/Michelangelo Buonarroti
Lirsko poniranje u takozvanu psihološku dramu kojima Krleža rješava neka opća pitanja – to su drame izrazito simbolički i lirski intonirane, u kojima neprestano traje sukob, između svjetla i sjene, izmjenjuju se sumnje i porazi, razočaranja i krize, s grčevitom težnjom za jednim novim čovjekom, humaniziranim, za graditeljem konstruktivnoga života…Iako je drama M.B. izborom lika ciljano stavljena u povijesni kontekst, taj lik Velikoga umjetnika Michelangela, istinski je simbol traženja Novog, općeg i univerzalnoga, nesputana vremenom i prostorom Oslobođenoga-Čovjeka. Tekstualno nakrcane drame, teško izvodljive na pozornici. Samo veliki glumci, i dobri redatelji mogli su, barem donekle, postaviti dramaturšku izvedbu drame kao što je M.B. Mladi Krleža, sav u treptaju duše, umjetničke eksplozije duha, propituje se o vrijednosti umjetnosti, svrhe umjetnika kao takvoga. U opreci sa Balkanskom krčmom, zapravo svjetovnom krčmom, u kojoj bi uglednici i najviši tron morali biti apsolutna vertikala društva, karikirajući do groteske sastavnica uprizorenoga znalačkim vođenjem svih predviđenih elemenata, uglavnom su uspjeli potpuno suvremenim pristupom scenom i mnogim scenskim elementima, uprizoritelji, Zadarskoga Kazališta lutaka.
Ne može se zatajiti hrabrost takvom pristupu Krležinome djelu, kojima se kao i za mnoge pisce suvremene hrvatske književnosti, prilazi s dozom zadanog kalupa-šablone, «velikih majstora kazališta», ponavljanja do na iscrp naučenoga i u velikome postotku elemenata već viđenoga i doživljenog, kazališno iživljenoga, ovdje se znalački-vješto, izbjeglo. Suvremeni scenski efekti, nosili su pozornost mlade publike a tek poneki Znalac Krležinoga djela, mogao je uočiti manjkavosti. Velika količina teksta koju je trebalo osuvremenjeno reducirati. Krleža nije lak kazališni zadatak i to se vidjelo i čulo. Uz dodatni mali trud već korištena tehnika mogla se iskoristiti bolje pa su se rijetke glumačke nespretnosti, mogle izbjeći. Djevojka koja izlazeći iz kamena, simbolika umjetnikove muze, dinamika govora i kretnji / sekvenca koja je morala na poseban način biti podcrtana, naglašena, kao eho prošlosti i podsvijesti, motiva postajanja Umjetnikom kao takvim. Njene brze kretnje umanjile su moguću veću kvalitetu, očite planirane izvedbe takvoga djela (izmjena statičnih i dinamičnih dijelova sekvenci), a tako je odlično zamišljena scena dijelom ostala izvedbeno pokradena naizgled sitnim detaljem. Ponekad se osjetio raskorak teksta i uprizorenog trenutka ( Ja plešem…Ja plešem…) neusklađenost pokreta glumca, prenaglašavanje teksta, i potpuna statičnost trenutka, preuočljiv nesklad. Idejno predviđene scene, s mnoštvom sporednih glumaca, simbola svjetine, prizemljenog, promašenog, neostvarenih osobnosti, zalutalih porocima života, kojima je taj način življenja jedina svrha, i maksimalna mogućnost limitiranoga dosega spoznajnosti, jaka je karika i dinamični element ove predstave. Možda bi za kazališnoga perfekcionista, količina ponavljanja trebala biti nijansu manja. Time bi predstava, za koju minutu kraća ali još kondenziranija i snažnija. U nekim trenutcima ponavljali su se dijelovi teksta, koji na taj način izrečeni izazivaju dojam suvišnog ponavljanja, bez dodatne kreativnosti govorenja istih riječi ( Č-o-v-j-če! Č-o-v-j-e-če! Č-o-v-j-e-č-e!) Identične riječi istim tonalitetom uz, usuđujem se reći, prenaglašenom količinom rečenica, ne zadirući u jezičnu strukturu teksta Svetopisamskoga držanja stvorio se nesklad suvremenoga pristupa i neosuvremenjenosti teksta, prenaglašavanjem osobina teksta u skladu s normom stare Jugoslavije i lutanja mnogih književnika pa i Krleže, za određenom jezičnom normom. A kada su već posegnuli za suvremenom tehnikom specijalnih efekata, projicirani-lik razgraditelja, sotone, mogao je biti kreativniji u izvedbi, ( trenutak projekcije na kupoli crkve, preklapanja slike sotone i slike u nastajanju, prestatičan je – kušnja nije jednodimenzionalna. Promjenom kutova projekcije, postigli bi se dodatni efekti. Scena sa zastorom u kojoj iz sveopćeg crnila proviruje svjetlost Umjetnika, svjetlost stvaranja, koja je jača od razgradnje, razgraditelja – sotone, i svake destruktivnosti. Majstorstvo je izvedenosti do te mjere da biva scenska crtica koja nosi prepoznatljivost redateljevoga rukopisa, nešto po čemu biva pamćena cijela predstava.
Na tragu suvremenog europskoga trenda i izvedbom, zašto ne reći prepoznatim-htijenjima i povrh njega, elementi ugođenoga trenutka, izvan-kazališnoga ulaska u predstavu, doaena glumišta Pere Kvrgića u ulozi Pape, Pape hrvatskoga glumišta, zbog kojega i zbog kojih u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti treba što prije oformiti razred za glumište, i proglasiti ga akademikom glumišta, jer to on odavno jeste, neponovljiv u veličini, u hrvatskome trolistu svetoga kazališnoga trojstva: Fabijan Šovagović, Pero Kvrgić, Rade Šerbedžija. Pogođena scena, ulaska, kapa ne do poda, kapa do podruma, za ideju, smjelost projekta, odabir ambijenta, za kojega treba učiniti sve da i ostane hram zadarske kazališne umjetnosti, s ulaskom Kvrgića ušao je europski kazališni vrh, na zadarske kazališne daske koje život znače, pokazao toliko toga za pokazati, jer Zadar to uistinu ima. Staro crkveno zdanje, izvedba kazališne čarolije, mladi ljudi, odgoj kazališne publike, zahtjevna tema, dvadeset-petogodišnji Krleža, filozofsko propitivanje svrhe i smisla od iskona, vrsni kazališni znalci zadarskoga kazališta lutaka, jest jednako kazališno umjetničko izvedbeno čudo. Mislim da je naš osvrt, Žakline Glibo i mene, mali doprinos, poziv onima koji nisu pogledali predstavu, a ne samo subjektivni pogled, protkan tek malim neznatnim zamjetcima na svu veličinu dosegnutoga na ponos kreatora, kazališnih djelatnika i ne samo njih. S ove i ovakvih predstava ne odlazi se jednak, ne odlazi se neobogaćen, ne odlazi se bez želje da se ponovno dođe u Crkvu sv. Dominika u Zadru, na predstavu / predstave Kazališta Lutaka Zadar i zatekne kao i sada toliko mladosti.