– Na početku našeg virtuelnog razgovora, zanima me gde ste Vi g-đice Kovačević? Možda će Vaš odgovor pomoći da Vas materijalizujem u određenom prostoru: prostoru sa sasvim određenom geografskom širinom i dužinom, na primer?
– Sećanja me često vraćaju u Pariz i Budim, virtuelno sam nastanjena u Napulju a rođena sam u Beogradu koji volim da istražujem. Geografska širina i dužina me ne ograničavaju da uživam i stvaram sedeći u trpezariji sa pogledom na Ušće i Meštrovićevog Pobednika. Proces stvaranja i beleženja što introspektivno što ekspresivnim potezima kod mene je kao prava linija bez početka i kraja.
– Biti balkanski (srpski, hrvatski, bosanski…) pisac jeste jedna tuga pregolema. Da li delite moje mišljenje?
– Biti balkanski pisac, biti uopšte pisac i pisati nije lak posao. Da li sam uopšte pisac? Pitanje koje često postavljam sebi. Tuga pregolema je nemogućnost stvaranja. Nemogućnost pronalaženja izraza. Nesloboda je takođe tuga. Sama potreba da čovek piše o različitim emocijama, utiscima, razgovorima je ono što me ispunjava. Da, tuga postoji ( Nejasna tuga), ali mislim da to ne određuje pripadnost naciji.
– Verujete li u postojanje Čitaoca? Da negde postoji njegovo veličanstvo Čitalac, i da on čita Vaše knjige ( Vaše priče, pesme…eseje…)
– Teško je reći da li neko čita vaše tekstove. Srećem se sa piscima različitih generacija i od njih dobijam raznovrsne komentare o napisanome. Uglavnom su to pohvale uz određenu distancu kada je reč o mojoj najnovijoj knjizi. Često se poistovećuju pisac i delo. Mislim da je to pogrešno. Čitalaca ima, ali ne u velikom broju. Trebalo bi da akcenat uvek bude na knjizi a ne na piscu. Dobra knjiga, a to je poznato, uvek ima dovoljno čitalaca.
Završila bih stihom iz jedne svoje pesme:
„Zamenimo uloge, čitaoče“.
Pozdravljam ideju da sa Mirjanom uradite intervju,iako je kratak. Njena poema Crna zena me iznenadila svojom otvorenoscu, ipak zelim joj sve najbolje
Veliki je udio bjelosvjetskih švalera što je Balkan najodvratniji pojam u svijetu. Pola stoljeća pratim sve to i metafora „bure baruta“ stupa na scenu kod ovih jadnih balkanskih naroda čim se nekom svjetskom zlu i silnici prohtije. Dobra je naša kolegica. Tuga je pisanje, tuga pregolema. Nema više ex Yu, a ima je na svakom koraku.
Obaveštajne službe kakve Balkanom krčme spisateljskim poštenjima iste su i ne mijenjaju se od početka. Kada bih naveo samo desetak primjera od Vardara pa do Triglava tek biste se šokirali kako se pisci kao intelektualne poštenjačine nesmiljeno progone. Nigdje se ne progone već baš u ovim balkanskim jebidržavicama.A Mirjana Kovačević je u temi. Ona zna da intervju ni u klasičnom, ni u online izdanju, ako se razvlači, prelazi u dosadu i svoj antielement pa radi kako je uradila. A uradila je ispravno.
Svega mi imamo, ali nemamo osvijetljenu ulogu crnih anđela u životu Jesenjina, Andrića i čitave kolone nesretnih pisaca. Eto nam stanja a željeli bismo u EU. Prljavštine crnih anđela su antipodi EU i shvatimo zapravo gdje smo mi, otužni, progonjeni kao stoka, jadni i ojađeni kao ona „ojađena kula„.
Svijet ide, a mi tapkamo u mjestu. Nema mjesta za napredak rogovima u vreći to svatko zna, a svi i dalje jurcaju svatko svoje bahato ego.
Srećom, imamo prozne pisce kao što je Mirjana. Dubokomisleće, iskrene, zaljubljene u pisanu reč. Raduje me, što je počela da piše pesme, i tu će se ostvariti, kao i u prozi, uostalom.
INTERVIJU JE SJAJAN, ŽENA IMA OSEĆAJ ZA MERU I MERAK JE OVO ČITATI.