Lada Vukić: Marin blagoslov

Zvali smo je jednostavno, luda Mara. Bila je to žena, neodređene dobne starosti, mala, sitna, pogrbljena, s licem na kojem je vrijeme ostavilo duboko izbrazdan putokaz života. Na njoj vječno, i ljeti i zimi, poput životne uniforme, neki crni, predugi, šlampav kaput načet moljcima a na nogama opet prevelike, ružne, muške cipele. Ispred sebe, u dječjim kolicima grčevito je stiskala i gurala svu svoju životnu imovinu, neke vreće i vrećice, razne šarene zavežljaje, plastične boce, krpe, papire, novine, svašta je stalo u tim drečavim tirkizno-plavim plastičnim kolicima koja su se pod težinom naslaganih stvari ali valjda i od starosti sva ulegla. Niste je mogli mimoići i niste je mogli ne vidjeti, poput velikog crnog gavrana tumarala je gradom dok su kolica glasno graktala. Uvijek sam se pitala gdje li noću spava luda Mara, ima li koga, gdje joj je obitelj i kako li je završila na ulici iako, nikada je nisam vidjela da prosi pa je tako nisam ni smatrala prosjakinjom tek možda, mislila sam, sama je izabrala takvu životnu opciju, boemsku i lutalačku. Kotači nosača njene imovine, pod težinom stvari bolno su cvilili i škripili poput tuge i čeznuća za nekom davno odraslom djecom čiji snovi djetinjstva su bili obilježeni baš tim starinskim kolicima a možda i od neke boli koju je i sama Mara utisnula u njih, gurajući ih naizgled besciljno.
Djeca su za njom trčala iz daljine, smijala i rugala joj se, jer bila im je smiješna i zanimljiva takva crna i pomalo zastrašujuća prikaza, i sve u glas su vikala….ludaaaa Maraaaa nema paraaaa…a ona se nije ljutila, gurala je ta kolica, uvijek ozbiljna lica, odsutna pogleda i kao da ju se vanjski svijet nije doticao, ni svijet djece a ni odraslih.
Naš prvi susret zbio se na otvaranju slikarske izložbe jednog umjetnika, moga prijatelja, koju sam organizirala u svojoj maloj galeriji. Primijetila sam je kako kroz prozor znatiželjno proviruje unutra, mršteći se, pušući u promrzle ruke i mrmljajući nešto samoj sebu i bradu. Pomislila sam da je gladna, pa sam uzela ono nešto grickalica sa stola, izašla van i ponudila joj. Ona je samo odmahnula rukom koja je govorila, ma kakvi, i rekla;
-Gledam slike.
-Sviđaju ti se, Mare?
-Ne.
Nasmijala sam se onako, malo s visoka, kao, baš se javio pravi stručnjak za procjenu.
-A što se smiješ? – uzvratila je brzo, pronicljivo uhvativši moj podsmijeh – , misliš da ja ne znam ništa o slikama, misliš ako sam u dronjcima da ne znam procijeniti dobru sliku. Moje su puno bolje, samo ti ih ja ne dam.
-Mare, nisam znala da slikaš, gdje su ti slike? – više iz zafrkancije nego li ozbiljno upitala sam je, sve misleći, nisam znala da Mara laže, sad je postala i slikarica.
-Tu, – i pokaže na veliku kutiju od cipela, zamotanu u stari zgužvani Večernjak, smještenu u tim tirkiznim plastičnim kolicima.
– To je moje blago, i tu leži plod moje duše. Svi misle da sam ja neka Mara, luda, klaun, a ja sam slikarica i imam slike koje vrijede onoliko koliko može vrijediti ljudska duša i srce, a to je neprocjenjivo.
Zatečena ovom izjavom i ne očekujući takve riječi od nekoga kao što je ona, rekla sam joj:
– Što ih ne prodaš Mare pa se nećeš više smucati po ulicama, biti ćeš bogata – tu me naglo presjekla riječima i unijela mi se svojim vodenasto plavim očima u lice.
-Tko lud prodaje vlastitu djecu, tko želi prodati dušu đavlu?
-Kojem đavlu Mare, umjetnici moraju od nečega živjeti.
-Novcu, novac je đavo, što ga više imaš više ga želiš, novac te naglo uzdigne ali i baci na koljena, novac te pretvara u roba, a duša ne može i ne smije robovati novcu….e sad sam ja prekinula Marino nizanje:
-Mare daj mi da ti vidim slike, ne moramo ih prodavati ali možda ih možemo izložiti ako su dobre, umjetnost se ne bi smjela skrivati, inače nema svrhu.
-A ti ćeš kao procijenit kakve su?
-Pa da, za to sam se školovala.
Tssssss, frkne Mare u sav glas, zgrabi svoja škripava kolica i uz bučno drndusanje kao da mi se rugaju, krene ulicom dalje, sve kroz podsmijeh govoreći – ako je ovaj – i uperi prst iskrivljen artritisom u unutrašnjost galerije – nazovi umjetnik dobar, a ta izložba govori da jest, onda ne znaš ništa procijeniti, uzalud ti škola, a kako misliš moje slike procijenit…
I? Znate što? Dobro je rekla luda Mara, ovu izložbu sam napravila prijatelju u čast, i kako je rekla, istinu je rekla, nisu bile bogznašto, ali što sad…
Zapravo tek sam se sad zamislila nad Marinim riječima i upitala se, tko li je ta žena, laže li ili govori istinu kad kaže da je slikarica.
Žena je nekako bila, za moj ukus, malo preboemična, da se tako izrazim, pokušala sam je smjestiti u neke razumne okvire ali nije išlo, ostala je i dalje za mene luda Mara ali sada i uz dodatak glagola, koja laže.
Nije da se ja u toku života nisam susrela s razno raznim „nazovi“ umjetnicima ali našu Maru, definitivno nisam smještala u formu umjetnika, za mene je bila samo otkačena, suluda i čudna žena. I kao što sam rekla, nikad nije prosila, nikad ništa nije tražila ni pitala, nitko nije znao od čega je ta žena živjela, gdje je spavala i crtala, ako je uopće crtala.
A kad sam sljedeći mjesec opet imala novu izložbu slika jedne mlade slikarice, opet mi se njena gavranska figura ukazala na izlogu. Pozvala sam je rukom unutra ali ona mi je odmahnula pa sam mislila, srami se, neugodno joj je. Izašla sam vani i rekla joj:
-Dođi Mare unutra, toplo je, bolje ćeš vidjeti…- bez imalo suzdržavanja odgovorila mi je:
-Bih, ali kolica, gdje ću s njima?
Mislila sam da ću umrijeti od smijeha, mislim, tko bi to tirkizno čudovište s papirima i vrećicama oteo?
-Mare, neće nitko dirati ta kolica, vidimo ih kroz staklo, motrit ćemo na njih.
-Ah, ne znaš ti ništa, naravno, neće nitko kolica, ali zar si zaboravila na moje slike, ako mi to netko odnese, bolje da me nema, razumiješ li?
-Ah, da – sad sam se sjetila njene priče.
I tako je Mara uzela veliku kartonsku kutiju od cipele zamotanu u stari Večernjak kao da nosi dojenče u ruci, kolica je ostavila van te je zakoračila u unutrašnjost galerije.
Ljudi su se počeli s neugodnošću odmicati od nje, začuđeni pogledi sa slika klizili su po njenoj pogurenoj figuri, tko je ova, što hoće, zaudara li to ona? Što li luda Mara radi tu? Ali sav taj podsmijeh i poruga nju se nisu doticali jer ona…. ona…ona uopće ničega nije bila svjesna a najmanje ljudi oko sebe, njihovih bahatih i ponižavajućih pogleda, a ja sam odjednom, i u hipu, uočila ono što mi je svo vrijeme izmicalo, da Mara blješti umjetničkom aurom, da nije lagala kad je rekla da je slikarica i da sigurno nije luda.
Kretala se poput kraljice na domaćem terenu, čak joj je i korak, dok je kružila oko slika bio lak, i kao da na nogama više nije imala one ružne muške cipele već salonke s visokom petom. U potpunosti je uživala, poput pravog slikarskog kritičara i stručnjaka, klimajući glavom od zadovoljstva i sve mrmljajući,,,,hm….jako dobro…puno boje i svjetla….ah…uhvaćen trenutak snoviđenja….zaspala duša u sumraku svijeta….lijepo…jako lijepo….jako sam zadovoljna…
Onda se naglo, kao da se trgnula iz sna, okrenula prema meni i rekla:
-Sad moram ići jer je kasno, sutra ću doći do tebe.
Došla je sutradan rano, zapravo čekala me ispred vrata dok joj je vjetra nadimao kaput poput gavranovih krila:
-A gdje si ti, čekam te već pola sata.
Opet je ostavila tirkizna kolica van, ušla u galeriju s kartonskom kutijom u ruci i ništa ne govoreći, otvorila je i izvadila slike. Zapanjeno sam gledala u njene nestvarne impresionističke akvarele, u prekrasne nepoznate vodene pejzaže, poput njenih vodenasto plavih očiju….i taman da ću zaustiti i reći nešto….ona me preduhitrila:
-Sviđaju ti se znam, ne trebaš mi ništa govoriti jer meni ne trebaju ni tvoje a ni tuđe riječi, a što je umjetnost nego to, ona je neopisiva, ne možeš je dodirnuti razumom i pokušaj samo, ako možeš, titrajućom dušom uživati u svakoj kapljici nanesene boje dok prelaziš prstima preko njene strukture….a ako se malo domakneš na određenu daljinu, okom ćeš moći obuhvatiti njenu cjelinu i formu….ako želiš dati ću ti da ih izložiš.
-Mare – nešto mi je glas zamršeno poput čvora zastao u grlu, dok je srce uzbuđeno i procjenjivački zakucalo – …mogu ih prodati…već znam da će biti kupaca…odavno nisam vidjela ovako nešto, samo mi daj svoj blagoslov.
-Ne, i to je moja zadnja riječ. Kad bude gotova izložba, doći ću po njih, dotad se nećemo vidjeti, ne zanima me tvoj vašar bundi i taštine. Ali dobro si rekla ono neki dan, umjetnost nema svrhu ako se krije u kartonskoj kutiji.
-Uredu, kako želiš, ali griješiš jako.
-Ti to nikada ne bi razumjela, ti misliš da sam ja nesretna i siromašna, ali nisam, bogatija sam od svih onih ljudi koji će ti doći u galeriju. Bogatstvo se krije tu, vidiš – i lupne se kvrgavom šakom po prsima – ni za što na ovom svijetu ne bih ga zamijenila s ničim. Nisi bogat ako imaš novac već ako imaš dušu i ako znaš kako ju spojiti na izvor s Bogom, to je bogatstvo o kojem ljudi malo kad razmišljaju.
I tako sam napravila izložbu njenih slika. Nisam smjela reći tko je njihov autor. I nisam ih smjela prodati. Zbog toga sam bila sva na iglama, jer ponuda je bilo puno a na vašaru taštine i bundi, da upotrijebim njene riječi, mogla sam gotovo sve prodati, ali eto, nisam smjela, izostao je Marin blagoslov.
Kako smo se dogovorile, došla je nakon mjesec dana po slike i u svom stilu izjavila:
-Ne želim da mi išta pričaš, jer ne želim znati. Imaš pravo izabrati jednu moju sliku, biraj koju hoćeš.
Nisam se puno nećkala, a kad sam izabrala predivne sfumato lopoče u vodi, samo je rekla:
-Imaš dobro oko, izabrala si najbolju.
Skupila se i na kraju je otišla rekavši mi – samo da znaš, ime mi je Marija, vidimo se uskoro – ali ja tada nisam znala da se više nikada nećemo vidjeti.
Dugo nakon toga razmišljala sam o njoj, pogotovo u trenucima kad bi mi pogled pao na njen akvarel koji je sad imao počasno mjesto u mojoj galeriji. Jesu li lopoči sa slike bili samo neka vizija u njenoj glavi ili je negdje i nekad, dok je još nitko nije poznavao kao „ludu Maru“, sjedila na travi i bila spojena na božanskom izvoru dok su se oni savršeno odražavali u njenim vodenasto plavim očima.
Zima je te godine bila strašna, snijeg je padao danima a ulice su bile zakrčene i neprohodne. I tako dok sam u toplini svoje galerije ispijala jutarnju kavu i čitala novine, u galeriju je uletjela moja prijateljica:
-Jesi li čula što se jučer dogodilo? Ludu Maru je pokupio auto na cesti.
-Kako? Što se dogodilo? – jedva sam izustila.
-Izgleda da je jadnica prelazila cestu i to na pješačkom prijelazu, kad je naletio neki divljak i pokupio je sa svim onim njenim plastičnim kolicima. Kažu da je na mjestu ostala mrtva dok od plastičnih kolica nije ostalo ništa. Baš će mi nedostajati njezin neobičan lik.
Šutjela sam od zaprepaštenja i šoka. Kako i kome objasniti Maru, Mariju, ženu koju su svi zvali ludom samo zato jer je bila drukčija i živjela neobičnim životnim stilom.
Zatvorila sam taj dan ranije galeriju, nije mi se više radilo i nisam bila u stanju gledati u njenu sliku a da ne vidim u njima odraz njenih plavih očiju.
Tu večer usnula sam san.
Ide Mara sa svojim tirkiznim kolicima, ne vidim joj lice jer okrenuta mi je leđima, čujem grakću joj kolica onako kako samo ona znaju, ala gavran, i u pola glasa kao da mi se ruga i kao da me iskušava govori mi… „sad imaš moj blagoslov, prodaj je ako želiš… biti ćeš bogata“….
Danas ispod mojih vodenih lopoča stoji natpis:
NIJE ZA PRODAJU
Mislim da bi se i o riječi bogatstvo dalo pričati.