Jagoda Kljaić: POGLED IZ PARE

Ima tako dana kada lapim. Ne znam što bih sama sa sobom, s drugima još manje, nisu uklopljeni rad i ljudi u moj dan, samo ono što je za mnoštvo, masu i gomilu nerad: Čitanje i razmišljanje. Priznajem da mi i jedno i drugo jako dobro polazi za rukom, još više za umom, pa ne dozvoljavam da mi rad drugih, vrijednih, radišnih i zaposlenih ljudi oko mene, koje tada uglavnom promatram kroz prozor, poremeti procese. Izlapljivanja. i odljepljivanja.
Ne trebam paru ni ljepilo. To sama stvorim. Posložim slike u starinski album u koji se one zaista moraju zalijepiti, najbolje je s onim karbon ljepilom u plavoj tubi, što se ne smije sasušiti, a kakvoga već godinama nema ni u jednoj knjižari. Najbolje se prima, a slike ostaju učvršćene tridesetak i više godina. Problem je samo što je teže zaviriti na stražnju stranu slike i podsjetiti se koja je to bila godina. Što je nekad prednost, jer udaljava od spoznaje o protoku vremena.
U agregatnom stanju pare, u kojemu se začas nađem, sve je kristalno jasno. Vidici dobivaju novu dimenziju, predjeli su nepoznati, putovi neprokrstareni, brodovi nepotopljeni, šume neposječene, njive nezasijane. Dobro vidim da za sva živa bića ima mjesta. Tražim odgovore na pitanja. Sugovornici mi tu ne pomažu, pa ih izbjegavam. Naučila sam da sama nalazim najbolje odgovore na svoja pitanja. Samo je meni jasno zašto cilj opravdava sredstvo.
Čemu onda razgovori? Ničemu. Samo da prođe vrijeme, da bismo bili, tobože, socijalizirani, pristojni, kulturni, druželjubivi, zanimljivi, pametni, zabavni, poželjno društvo . Razmijenimo pokoju informaciju o nekome drugome, govorimo što mislimo o čemu pojma nemamo. Svrnemo nakratko do svoga problema, čujemo mišljenje koje nam se odmah ne sviđa, sugovornik nikako ne može znati ni približno toliko elemenata situacije a da bi mogao nešto pametno predložiti i zaključiti. Još kad me upita – zašto… o nečemu što je bilo prije deset ili dvadeset godina, a što odraz dobiva tek danas, kad se original ne može više popraviti i uljepšati – zaključujem razgovor, po tko zna koji put uvidjevši da je to izgubljeno vrijeme.
Postajem opet glupa i praznoglava i prepuštam prostor arene za razmjenu mišljenja drugima. Obično nakon toga lapim dok potpuno ne izlapim.
Tako saznajem zašto je sve sada potpuno drugačije od onda. Shvatim suštinu nerealnoga što je bivalo potkrijepljeno nerazumnim – nadama i željama, izmišljenim likovima iz knjiga i filmova, lažnim mogućnostima, pogrešnim procjenama vlastite moći, optimističkim predviđanjima i obećanjima.
I kad, izlapljena, totalno odlijepim, znam: Precijenila sam sama sebe, mislila da se snovi mogu ostvariti, vjerovala da sam jača i moćnija, bila sigurna u svaku svoju odluku kao u najbolju, bahato mislila da znam što je i za druge najbolje. Predviđala sam budućnost, bila proročica i vidovnjakinja, čitala što zvijezde poručuju.
Cijena neostvarenoga proročanstva bila je previsoka. Ne usuđujem se sada dvojiti za koga je bila viša. Za one koji su bitku ranije izgubili ili za mene koja sam još uvijek na ratištu.
Tješim se riječima jednoga uma: Doći će vrijeme kad će živi zavidjeti mrtvima. Pa, ako se i sama nađem u tom vremenu, neću morati moliti za oprost. Kazna će biti oprost meni.
Glad, žeđ, nagost, pothlađenost, neimaština, dom od asure na prašnjavom putu – meni se čine manje strašni od bivanja u pari.