Često sipim po kišici, rominjam za vrijeme pljuska, rastvaram se u kišobran kad pripeče jara, oko julskoga podneva. Pretvaram se u zrelu dunju ranim proljećem, kad su svi jesenski plodovi truli i gnjili, orosim vodopad smrznutim svetosavskim kapima, spojim se s oblacima kad se izgubi duga.
U svim takvim, i sličnim situacijama, opako mi se podsmjehuje jedan obični kišobran. Jako mi drag, stigao s nekoga putovanja u inozemstvo, sa šarama kakve bih izabrala i za haljinu za ljubavni sastanak. Sam se odlučio kremirati, nije se sa mnom savjetovao, a pepeo mu je rasut po asfaltu i zraku ulice Jurija Gagarina u Novom Beogradu. Možda je stigao i u Savu, pa Dunav, vidjela sam neko mreškanje Crnoga Mora koje me podsjetilo na njegove boje.
Još kad je prvi put prelazio granicu, tad je bila talijansko – jugoslavenska, dogovorili smo se da dozove majku – kišu, da netko ne bi slučajno pitao: imate li što za carinjenje. Dvadesetak godina kasnije, kad sam mu pomajka ja samo pomislila da je dovoljno odrastao kako bi mogao krenuti na novo putovanje preko granice, nešto se baš nije snašao.
Znam da je čuo razgovor, nekoliko mjeseci ranije. Ljetni pljusak, koji je počeo ličiti na pravu kišu, samo što mi nije ušao u verandu, još sam mu širom otvorila ulazna vrata. Sa ceste, udaljene za dvije stepenice nizine i duljine, pojavi se muškarac, nepoznat, zastane na kapijici i priupita da li mu mogu posuditi kišobran do kuće, pokaza rukom nekud gore, sutra će vratiti.
Kakav kišobran, čovječe, što će ti, proći će pljusak, pusti me na miru, imam svojih briga, nećeš se rastopiti do kuće, požuri, kako žive oni koji umiru bez kiše, što bi ti htio. Možda mi je bilo lijeno dignuti zelenu stražnjicu sa stare zelene štoklice u zelenoj verandi i zelenim korakom odšetati do zelenoga predsoblja i dati neki šatirani kišobran crnome čovjeku.
Sve ja zaboravila, ne pamtim više ni što je to kiša, spremam se u Beograd. Uvijek tako, kad idem u goste, napakiram koješta, za vrućinu, prohladnost, ledenost, južinu, povjetarac, promaju, sjeverac, zagušljivost. Za sivu, rozu i ljubičastu kišu. Od lepeze do kišobrana. Volim sigurnost.
Ne znam kad je taj kišobran dokaskao iz ormara, gdje je imao počasno mjesto uspomene. I ustobočio se na vrh piramide u gepeku. Primijetila sam ga tek na granici. Ovaj put bližoj, ali njemu i meni potpuno stranoj. Hrvatsko – srbijanskoj. Koja je donedavno bila samo zračna, ali je ni ptice nisu shvaćale ozbiljno. Morala sam otvoriti gepekić da uniforma vidi „što to tamo peva“. Kišobran se šćućurio, sve gleda kako da se podvuče pod cipele, bluzice, gaćice, bebidolku, da postane još manji od bikinija. Ostao u njemu strah od one prve granice.
Nikome nije bio interesantan, možda ga je to povrijedilo. Onaj čovjek ga je tražio, odao mu veliko priznanje i izrekao ljubav. Jer, kad nekoga trebaš, onda ga i voliš. Kad prestane trebanje, nastaje zaborav. Kakve je sve oblike osvete smišljao u tih stotinjak kilometara, od prelaska granice do odredišta, nikad neću saznati, ali, dosjetio se najopakije. Jednostavno je na spomenutoj krcatoj prometnici otvorio vrata svoga utočišta i – izletio van. Čisto samoubistvo. Sa naših sedamdeset na sat, i puno više onih iza nas, baciti se pod kotače. To može biti samo osveta. Umišljam si da nije meni, nego – granici. Nisam baš sigurna.
Nikad poslije nije kraj moje kućice prošao „kišni čovjek“. Ili ga nisam prepoznala. Možda se pretvorio u neki novčić, polu kruha, pumpu za bicikl, šalicu kave, mobitel, rođendanski kolač, grozd izabele, miris kalikantusa, svinjsku mast. Zaište li itko štogod od toga, ili nešto drugo, pretvaram se u kišobran, otvorim, natkrilim, podijelim. Da opet ne ostanem bez.
