Treba znati postaviti pitanje. Upitati tako da se odgovor naslućuje, već samim upitom, bez upitnika i tri tačkice, postane najbliži i najsličniji željenom. Ne može se to naučiti ili namjerno smisliti – pitanje ili jest takvo ili nije. Ili je konkretno, toliko da mu je dovoljan odgovor: da ili ne, a naknadna objašnjenja su već varijacije na rečeno, ili je općenito, misaono, nesugestivno, rašireno i razvodnjeno, ali ipak traži jasan odgovor. Jer od njega zavisi mnogo toga dalje. To je inteligencija postavljanja pitanja i njegovoga razumijevanja.
Neslućena je, ponekad i svemirskih razmjera, važnost jednostavnoga pitanja, od samo nekoliko riječi. Kakvi su izgledi … Ima li nade … Kad se cijeli život ugura i stisne u jedno pitanje. Iza kojega može slijediti rušenje vlastitoga svijeta, nestajanje misli, nepotrebnost djelovanja.
Može tako, a može i jednostavnije.
– Što misliš o tome da za praznike dođem do tebe?
Mislim – ništa, ni u snu, ni u pojmu, sredina je zime, snijeg, minusi, ceste zatrpane, granica još više, kližu se i na hrpu skupljaju automobili, u pregrijanim autobusima putnici stoje na jednom kvadratu, samo čekaju tko će prvi pasti u nesvijest, pa da ima više mjesta. Izbace ga na smrzavicu i pozovu hitnu. Dok se putnik opet dozove sebi, autobus otišao, s jednim mjestom više, ali i plaćenom kartom u povratnom, izgubljenom smjeru.
Svi izbezumljeni od umjetno stvorene gužve u kojoj žele sudjelovati kako bi im život, kratkotrajno, postao skeč i naizgled se prikazao zanimljiviji, sličniji željenom, očekivanom, planiranom, zamišljanom, sanjanom. Pa je nužno puno jesti, piti više od uobičajenoga, potrošiti što u džepu ne postoji i – biti veseo, radostan, bezbrižan.
Blago nama koji se tako jednostavno zavaravamo! I onda čudimo kad nam drugi lažu i još nas uključuju u svoje monokomedije. Koje se samo za nas pretvaraju u monodrame.
Dakle, počinjem misliti tek kada sam priupitana. Da nije moguće – nije istina, da li mi odgovara ili ne – to se pitača previše i ne tiče. A ni mene, upitanu, uostalom. Odavno sam shvatila da ne mogu znati što meni odgovara, jer se u pravilu prevarim i napravim pogrešno. Ono vječno, opet pitanje: kako bi bilo da je odluka bila drugačija.
Kad je pitanje već uobličeno i upućeno, što imam razmišljati o odgovoru, on je jasan. Meni preostaje samo organizacija.
Stiže drugačiji način razmišljanja, upoznajem se s poslovima o kojima do tada nisam znala ni jedan detalj, slijede priče o životu ni sličnome mome, slušam o brigama koje mene ne more ni u jednom dijelu, razabirem dileme i nejasnoće, prepoznajem radosti i strahove življenja, pratim odnose u obitelji, s prijateljima i poznanicima, zaključujem o spremnosti hvatanja ukoštac sa vlastitim životom. Shvaćam hazardnu igru kakvu sam nekad i sama prolazila. I izgubila.
Hrabro je odlučiti ne provoditi dane veselja i bezličnosti u lažnim nadama i željama, uobičajeno i slično masama. Priključujem se toj hrabrosti koja je teško razumljiva, jer mijenja blještavilo velegrada za pogled kroz zamračena prozorska stakla, jer ostavlja prepunu trpezu i pridružuje se skromnosti i jednostavnosti u kojoj su najljepši plamen i žar u dotrajaloj peći. Nema u neboderu vatre koja ju je tih nekoliko dana grijala. Ne može se donijeti ili ponijeti, kao što se to čini s darovima.. Zato mislim da smo moja mlada prijateljica i ja na dobitku, da nam je godina počela raskalašeno, zabavno, obećavajuće. Njoj zato što je mlada i hrabra, a meni zbog bikinija usred snijega. Znate već kakav je snijeg. Što mi je drugo preostalo, tada kad na upućeno pitanje nisam morala ni odgovarati.
Zima stegla, mi obje svikle u životu na toplinu svih vrsta, ali najsigurnije smo u onu koju same sebi stvorimo. Pa odlučismo spavati u jednoj, jedinoj toploj sobi koja ima samo jedan krevet. Meni preostade ležaljka za plažu. A kakav bi to lažni ugođaj bio: ležaljka bez bikinija. Neću valjda startati u godinu sa lažima! Kad već umjesto šuma valova slušam pucketanje vatrenoga plama, neka se i ja malo zavaravam u bikiniju.