Jagoda Kljaić: OD PUNOGLAVCA DO ŽABE

Žalim neprekidno. Žalim sebe, ljude oko sebe, žalim što imam i što nemam, za onim što je nestalo, preostalo, izgubljeno, nađeno, izrečeno ili nekazano, poslano ili izgubljeno, korišteno ili odstajano, željeno a neostvareno.
Ponašam se kao punoglavac. Ne vidim, ne čujem, ne razaznajem, ne razumijem, nisam oblikovana i samo se nazirem u šancu s mutnom vodom, ustajalom, toplom žabokrečinom. Kao onoj nekada u našem sokaku, ispred kuća. Punoglavci su bili moji veliki prijatelji. Satima sam sjedila u koprivama koje su jedine rasle na rubovima jarka i promatrala igru punoglavaca, brzinu i bešumnost kojom se kreću, to vrludanje, naoko bez ikakvoga cilja, ali bez sudaranja, promašivanja putanje ili gubljenja staze ka cilju. Ni jedan se nije nikada izverao na obalu, znali su da bi to za njih značilo kraj.
Umiruje me i spokojem ispunjava kreketanje žaba. Odavno ga nisam čula. Ni vidjela punoglavca, osim sebe. A kamoli žabu. Puno mi još treba razumijevanja i spoznavanja, svega jednostavnoga i očiglednoga, da bih se pretvorila u žabu. Sada sam, u postupku preobrazbe od punoglavca do žabe, Pepeljuga, ona s početka bajke.
A koliki bi se sa mnom rado mijenjali! Bez ikakvih uvjeta. Nesretnici.
Beskućnici, očajnici, gubitnici, deložirani, besposleni, otkazani, opljačkani, bolesni, ranjeni, operirani, nemoćni, pretučeni, slomljeni, tužni, otklizani, goli, bosi, neliječeni, premlaćeni, promrzli, slabovidni, hromi, nijemi, sklerotični, alchajmerovci i parkinsonovci, zračeni, ozračeni, izgriženi, pušači, alkoholičari, psihotični, depresivci, premlaćeni, prevareni, mučeni, povrijeđeni, usamljeni, izgubljeni, zarobljeni, zatečeni, nebranjeni, nasukani, ucjenjivani, padajući, naričući, urušeni, nepismeni, uplašeni, bankrotirani, neobrazovani, nestabilni, pothlađeni, pregrijani, premršavi, predebeli, anoreksičari, bulimičari, gladni, žedni, pijani, dehidrirani, opljačkani, preambiciozni, neuspješni, predozirani, snuždeni, nepošteđeni, usporeni, zastajkujući, preuranjeni, zakašnjeli, ucjenjivani, inficirani, razrezani, neobaviješteni, neželjeni, maltretirani, nesigurni, davljenici, brodolomci, silovani, zlostavljani, zabrinuti, ojađeni, uplakani, ustrašeni, osakaćeni, ostavljeni, istjerani, otjerani, ismijani, optuženi, kažnjeni, napolapostojeći poluljudi…
U rijetkim trenucima realnosti postajem svjesna bogatstva oko sebe i u sebi. Razveselim se vodi u čaši, ne propitujem je li čaša do pola puna ili prazna. Obraduje me osjećaj gladi, mogu jesti i travu ako nema druge hrane. Ushiti me bol u tijelu, znam o čemu je riječ. Želim biti musava i zakrpana, kao da je to nemoguće. Spavam na podnoj prostirki, jer imam krov nad glavom. Ne izgovorim ni riječ u danu i noći, osim što pričam sama sa sobom. Poletim na krilima tuge, to je zbog njih i mene. Polakomim se za beznačajnim, ali se brzo i povučem. Kažem što mislim, ponekad je i to potrebno. Lažem, za nečije dobro. Slušam i pamtim. Ulazim i izlazim, kako ne bih zaboravila gdje su vrata. Ne pitam, ni sebe ni druge.
Poželim tada prepečeni stari kruh, prežganu juhu i krumpirove pole iz rola. To si uvijek mogu priuštiti i umijem od toga napraviti gozbu. Na koju nikoga ne smijem pozvati. Da mi ne bude neugodno zbog onih koji bi mi i na tome zavidjeli. Ponekad sebe razveselim sa dva jaja „na oko“. Dva novčića nekome podarim. Vrijednost im je jednaka, ali nije ista. Od dva jaja se mogu najesti, sa dva novčića ne mogu ništa dok ne pridodam.
Brzo prođu ti trenuci i moram se ubaciti u vrtlog oko sebe. Razmišljati kako uhvatiti korak s drugima. Odlučiti da li možda biti puž i ostaviti trag. Samo puževi ostavljaju tragove. Koji se vremenom izgube.
Iako je proces dugotrajniji, skriveniji, upitniji, tajnovitiji, nekako mi se više sviđa samo jednostavno čekanje preobrazbe u žabu.