Osobna iskaznica filma: Prvi zadarski igrani film. Originalni naslov: Mali div (2013). Trajanje: 95. min. Jezik: hrvatski. Zemlja: Hrvatska. Producenti: Sanja Peroš, Igor Goić, Branimir Čakić. Redatelj: Igor Goić. Scenarij: Branimir Čakić. Direktor fotografije: Igor Goić. Montaža: Igor Goić, Marino Grgurev. Uloge: Enio Meštrović, Paola Slavica, Sanja Zalović, Josip Mihatov, Dragan Veselić, Valter Šarović, Josip Major, Jure Aras, Žana Bumber.
AUTOR PRIKAZA -Nikola Šimić Tonin
Naslov filma posvećen herojima iz sjene, ljudi o kojima se ne piše, predmetom su kolektivnog podsmijeha ili su u svom kraju okarakterizirani kao redikuli. Zbog prevelikog suosjećanja prema životinjama, biljkama, stvarima, više nego samim ljudima sve je sudbonosno povezano, u civiliziranom svijetu žive oni tako, po svom.
Miču puževe s ceste… Zašto to čine? On ne može zaspati da to ne učini. Psihološka srž. Prepoznajemo se. I sam sam dijelom sebe u toj struji, ističe scenarist filma Branimir Čakić. Glavni glumac Enio Meštrović svakako jedan je od takvih. Zapravo i nije trebao glumiti. Nastavio je biti ono što u stvarnome životu jest. Interes za film ogroman je. Kako vrijeme odmiče rastu i zahtjevi da se ponovno upriliči njegovo prikazivanje i krene u redovnu distribuciju.
Poruka filma: Djelovanje iz samilosti. Samilost kao odrednica čovjeka. Samilost uz milost, za samilost, za dostojanstvo suosjećanja koje oplemenjuje one kojima je stalo… Učiniti za stranca nešto, što malo tko čini, uvijek izložen sredini da ga doživi čudakom. To je jedini ključ filma.
Cilj filma je poticanje suosjećanja. Igor Goić redatelj, bio je dovoljno hrabar. Obratio se Branimiru Čakiću za jednu iskrenu toplu priču. Od rotiranih priča u glavi utemeljenim na osobnim iskustvima, jednako teške u proživljavanju jednih i drugih rodila se ova filmska priča. Lavovski posao obavio je Valter Šarović, iz jasnog razloga, razloga iskustva, ima nos.
Protagonisti filma umorni su razmišljanjima o neprijatelju koji nema lice, izloženi stalnim potiskivanjima na marginu, sputavani podmetanjima nisu dobili medijski prostor koji neosporno zaslužuju, a film polako prti put unatoč želji nekih da se o filmu što manje govori. Za pothvate ovakve nužan je strpljiv i uporan rad cijelog tima ljudi. Koliko će vremena proći dok se ekipa oporavi i mentalno i financijski, samofinancirajući se, doslovno svatko je uložio… Igor, Enio, i Branimir najviše su platili.
Poslije prve probne projekcije filma Mali div u Kazalištu lutaka u Zadru uplakana i ozarena lica nazočnih ne lažu. Film dira točku u koju treba dirati. Dodiruje emotivnu srž. Poruka je odjeknula. Inspirirani filmom, ono što prije nisu niti zamjećivali, na radost je akterima filma, ljudi su nakon gledanja filma i sami spašavali puževe, mačke i ptice. Vrijednosti su to iznad bilo koje umjetničke poante.
Što će bit s filmom dalje? On ima svoj put. Kao svako umjetničko djelo on živi za sebe. Reakcije su i više nego pozitivne. U okrutnoj sredini za svakoga tko se želi razlikovati ili možda potvrditi kao istinski stvaralac u ovom gradu, što nije tajna, kolektivni oblik izrugivanja je običaj, nagrada je šutnja, mnogi dežurni lajavci su zašutjeli. Baš ta šutnja potvrda je vrijednosti.
Ovaj su film što se tiče glumačke i tehničke ekipe radili profesionalci, među kojima je bilo i amatera, ma što se podrazumijevalo pod tim dvojbenim nazivom. Izvorni amateri u tom nekom obliku su glumaci Enio Meštrović i Josip Major, dok svi drugi glumom zarađuju za život.
Česti komentari na film su: Svaka čast, skoro sam zaplakao. Ili: Zaplakao sam! Čak i mačo-karakteri nisu ostali ravnodušni. Nitko ne bježi od činjenice da ovaj film nije za svakoga, nijedan film to nije. Ovo je film za ranjive/ranjene duše. Takvih još ima. Film Mali div pokazao je: Ima ih!
Financijska limitiranost, vremenska usuglašavanja, pronalaženja slobodnih termina… nužno je bilo improvizirati. Sukoba kreativne prirode nije bilo. Najteže je bilo uskladiti termine. Teško je organizirati ovakvo što. Ne možeš sebi dopustiti luksuz strogosti prema nekome tko radi bez naknade, radi od sebe. Teško je u Zadru naći deset ljudi iz iste branše da kvalitetno komuniciraju pa se pribjeglo malome lukavstvu: davno posvađane miriti u međugeneracijskome spoju stvarati nešto novo – film.
Nitko ne žali, čak pitanja idu k tome: Što dalje? A projekti idu dalje. Nude se glazbeno-književni mostovi. Dotaknuti glazbom, zašto ne reći, Mali div je glazbeni film, jer glazba često vlada filmom, što glavni protagonisti ne poriču, svoj su osobni autorski projekt izrazili glazbom, jer su u glazbi preko dvadeset godina, što ljudima od struke neće promaći.
Na tom polju, polju glazbe, u gradu Zadru, šutnja, ne/komentar, najveća nagrada koja se može dobit. U glazbenome timu treba istaći: Nikola Špralja, Branimir Čakić, Ivo Ivić, producent, alfa i omega, Ivan Grancarić ton majstor koji je dao golem doprinos i iskustveno obilježio, spasio zvučnu kulisu filma.
Cijeli film počiva na odnosu oca i kćeri. Da to nije funkcioniralo taj glumački suodnos, sve bi palo u vodu. Mnogi su na radost zamijetili da je to najjače u filmu. Uz već spomenutoga Enia, Paola Slavica uspjela se ravnopravno nositi s njegovom karizmom i emotivnom prodornošću.
Nakon mnogih ponovljenih gledanja filma Mali div, ekipa je jedinstvena u jednom: da se ponovno snima film Mali div, snimio bi se bez ikakvih odstupanja, snimili bi sve isto. Uz rad, kreiralo se, mijenjalo u hodu, nadopunjavalo…
Film, za razliku od kazališta nije trenutačna živa realizacija, on se može nanovo oživljavati dodavanjem sekvenci, što ovom filmu nije prijeka potreba. On je jednostavno pogođen. Ovo je film grada. Neki su navodili zamjerke, kako je odveć lokalnoga karaktera. Pa takav je tragom te konstatacije i Ta divna splitska noć, ali ta i takva priča mogla se dogoditi u bilo kojemu drugome gradu. S toliko Zadra u filmu, ovo ipak nije film o Zadru. Netko je negdje rekao kako je ovaj film sniman diljem Zadarske županije, što nije točno. Glavni lik trči od Zagreba do Zadra i tako se kroz film prolazi Lijepom našom. Iluzorno je i smiješno naglašavati lokalnost, jer onda bi sve do jednog filma Woody Allena bio podcrtan tom odrednicom što je samo jedna od razina njegovoga filmskog rukopisa. Dvije trećine ljudi koji su film gledali i nešto rekli o filmu Mali div, prezadovoljni su filmom. Jedna trećina ljudi je potpuno nezadovoljna filmom iz njima znani razloga s kojima teško i nikako izlaze u javnost. Trećih nema.
Ekipa filma Mali div obratila se mnogim uglednicima iz svijeta filma dostupnih ekipi. Učinili su sve da pomognu dok je jedan dio (igrača iz sjene) činio sve da se projekt zaustavi nadajući se da od projekta neće biti ništa, a ako se i privede kraju, da taj uradak neće biti vrijedan komentara. Kad se dogodio film Mali div pomeo je sve podmukle igrače iz sjene. Hrvatska industrija filma ne može oprostiti ekipi Malog diva što je uspjela napraviti film bez novca.
Izišlo se izvan okvira metropole, izvan centara moći. Amerikanci svoje filmove rade u Hollywoodu i ne samo njemu, a Hollywood nije glavni grad niti jedne savezne države, nije čak ni grad, filmske industrije zasigurno jest glavni i grad, i kao takav izložen je nemiloj konkurenciji mnogih filmskih centara iz Amerike i ostatka svijeta, koji po uzoru na nj, prave svoje Hollywoode.
Misao vodilja ekipi Malog diva bila je: nametnuti se kvalitetom. Kvaliteta će nametnuti drugi i drugačiji filmski pogled. Za ovaj film – prvi zadarski igrani film može se slobodno bez i malo pretjerivanja reći: iznikao je iz Zadarske filmske škole.