Spisateljica Ružica Gašperov, iz Splita, čiju priča je u prvom ciklusu „Fejsbuk u vašem životu“ ocijenjena najboljom, kaže sa sebe da je zaposlena na mjestu gdje su brojevi važniji od riječi, pa odušak pronalazi u čitanju i pisanju. Priče su joj objavljivane u časopisima, zbornicima i portalima.Bila je jedna je od šest finalista za Nagradu VBZ 2011. za roman godine.
Bjelovarsko kazalište je postavilo njezinu dramu „Adio pameti“, koja je objavljena na Drame.hr.
Za objavu na Prozaonline, kao nagradu prvoplasiranoj, Ružica Gašperov je odabrala „Gol u vikendici“.
Problemi su počeli kad sam se oženio, moglo bi se reći, počeli su već u crkvi. Svećenik nam je dao kemijsku olovku i rekao: „A sad se potpišite“. Potpisali smo se, a onda je on spustio prst na naše potpise, zavrtio glavom lijevo desno i rekao da bismo i mi i on mogli imati problema.
– Stavite iza potpisa zarez i ime oca. Što je sigurno sigurno – rekao je svećenićki mirnim glasom.
Moja je žena stavila zarez i Zdravko. Ja sam stavio zarez i pok. Petar. Bio je to loš znak. Pok. se nikako nije slagalo uz ovaj svečani trenutak. Dodatno me oneraspoložilo što je taj pok. taj moj otac na neki način kriv za ovu neugodu. Ustvari, njegovo loše igranje karata je krivo.
– Pobjednik daje malome ime – rekao je djed miješajući karte.
– Može – rekao je otac dolijevajući vino jednome i drugome.
– Tata, nacvrcan si – rekla je moja majka gladeći se po nadignutoj haljini ispod koje sam ja čekao kad ću se roditi.
– Amelija, kako možeš biti takva prema rođenom ocu – zaplitao je moj otac jezikom.
– Tako je zete. Odigrajmo ovu da odlučimo tko će malome dati ime.
Pogađate, djed je pobijedio. I ne samo to, djed je bio veliki rusofil. I dao mi je to ime kojega do ženidbe nisam ni volio ni mrzio. Bilo mi je svejedano. Moji su postupci određivali moje ime. Barem sam tada tako razmišljao.
Suprugu sam upoznao na fakultetu. Zajedno smo studirali , zajedno diplomirali i poslije diplome je nekako sama po sebi došla odluka o vjenčanju. Dobro, moja je majka malo pomogla inače bih vjerojatno još godinu dvije razmišljao.
Moja žena nije takva. Priznajem, pametnija je od mene, i odluke su kod nje jednostavne. Diploma, posao, brak. Da, posao smo dobili odmah. U otočkoj školi dva koraka od kraja svijeta. Ona je predavala hrvatski i engleski, ja matematiku i fiziku.
Poštar je zatrubio ispred kuće. Žena je izišla i vratila se s telegramom u ruci.
– Dobili smo telegram – reče.
– Tko je dobio ? – jedna od mojih glupih dosjetki.
– Ne znam.
Otkad sam se oženio izgubio sam identitet, izgubio sam ime, postao sam svoja žena. Bilo je simpatično prije braka. Imali smo svaki svoje prezime, a prijatelji su nas zvali Vanja na kvadrat. Znao sam uvijek gdje mi je mjesto. I ova situacija s poštom. Nije da puno toga skrivam od svoje žene, ali pismo je pismo. Svetinja koju može otvoriti samo onaj na koga je naslovljeno. Kod nas i jedan i drugi imamo pravo otvoriti isto pismo, a kako je moja žena brža, izgubio sam i svoju privatnost.
– Ovo je sigurno neki učenik – reče bijesno.
– Tko šalje ?
– Ne znam. Nije se potpisao.
– Što piše ? – pitam ne ustajući s kauča.
– Gluposti. To samo debilima može pasti na pamet. Bit će sutra jedinica.
– Kakve gluposti ?
– Bolje da ne znaš.
– Sad me baš zanima.
– Čekam te gol u vikendici – čita. – To samo kreteni mogu napisati.
– Možda i nisu oni. Pogledaj žig.
– Split.
– Eto, neki Brad Pitt te čeka u vikendici – pokušavam okrenuti na šalu iako mi nije do šale. Želudac mi se pretvorio u kuglicu.
– Ovo su drogaši. Nitko drugi nego drogaši. Ujutro ćeš poći tamo i vidjeti što se događa.
I tako, evo me na trajektu. Imamo tu vikendicu .Naslijedio sam je od pokojnog oca koji nikad nije bio dobar u kartama. Često u nju zimi provale, naprave tulum, izopijaju se, izbljuju, ponekad počiste za sobom. Nekad i ne. Ne ukradu ništa , jer nemaju što ukrasti, ali moja žena i dalje strahuje od lopova.
Pogledavam na sat. Volio bih da je trajekt brži. Antonijo me čeka gol u vikendici.
Bravo Ružice <3