DVE NOVE KNJIGE JAGODE KLJAIĆ

Saradnica sajta Prozaonline, te još nekoliko regionalnih sajtova, Jagoda Kljaić, tokom avgusta i septembra objavila je dve nove knjige. Jednu kratkih priča i drugu pesama.
U izdanju Presinga iz Mladenovca objavljena je njena zbirka od 36 priča, pod naslovom „Rascvjetana trpeza“, za koju je recenziju pisala književnica iz Beograda Todora Škoro, koja, između ostalog, kaže:
– Čitaocu sklonom da u literaturu „beži“ od života i njegovih problema, ili da u literaturi traži na delikatan način saopštene po(r)uke o životu, prvi susret sa „Rascvjetanom trpezom“ može da bude svojevrsno iznenađenje, jer toga načina kod Jagode Kljaić nema, bar ne vidljivog „na prvu“. Uleteće čitalac, ophrvan svojom svakodnevicom i problemima koje ona nosi, u jedan isti takav, ili sličan svet junaka ove knjige i, ako se od surovosti toga sveta ne uplaši, ako mu ne bude dovoljna uteha što će među likovima pronaći sapatnike, kao i to što su te muke (ali i veličanstvenost!) golog života ipak nekih drugih, izmaštanih ljudi, a ne njegove lične, dakle, ako hrabro nastavi da plovi tom književnom stvarnošću ili prilično stvarnom imaginacijom, vrlo brzo će otkriti sve njene čari. I usput dobiti odgovore na brojna pitanja …

http://todoraskoro.blogspot.com/2014/08/jagoda-kljaic-rascvjetana-trpeza-kratke.html

Druga Jagodina knjiga objavljena ove jeseni, a ukupno njena četvrta, je poema o poplavi, pod naslovom „Vodeni žig – poema o poplavi u dvadeset pjevanja“. Izdavač je Kultura snova iz Zagreba. Pjesnikinja Laura Klapka (Lara Laura Gee) u recenziji naglašava:
– „I teče teče jedan slap, što u njemu znači moja mala kap“ – kada je Dobriša Cesarić stvarao ove stihove, kap nije za njega bila toliko značajna, kao što je ja sada vidim čitajući Vodeni žig Jagode Kljaić. Dvadeset pjevanja, dvadeset kapljica koje se nemilosrdno a ipak nevjerojatno nježno, bez obzira na sve brzace, virove, vrela, spajaju u nepreglednu i, ma koliko opasnu, ipak savladivu rijeku … Ne mogu se oteti misli koja me, čitajući pjevanja, proganja, a koju mi tako fino, skoro neprimjetno, nameće pjevanje za pjevanjem: zašto su sela tako brzo zaboravljena, zar su prve zrake sunca bile dovoljne da u nama, koji nismo blato i mulj vlastitim rukama vadili iz svojih kreveta, jednostavno prevlada zaborav i da brige, koje smo kratko preuzeli na sebe, hladno i bez empatije vratimo u vodom smežurane ruke, u vodom promrznuta tijela … Vodeni žig Jagode Kljaić trajna je i javna ostavština – opomena svima …
Promocija ovih knjiga bit će održana u Beogradu potkraj oktobra.