Pri samom morskom dnu, u stenovitom lavirintu, i ne bilo gde, već tamo gde je najgušća, tama neprozirna, srasli s kamenjem koje ni Sunce ne vide otkad se svet, najpre ognjem a potom vodom, razdeli na Vid i Nevid, na Čuj i Nečuj, na zvezdani treptaj i podvodni muk, žive korali.
Nisu u Nedoseg, po morskom dnu na svim meridijanima, poput korova svud nastanjeni, već samo tamo gde su im od svemirne svetlosti, iz svih visina i svih dubina, i širokim i dugim bedemom/vodenim okolopom mračna staništa Neprozirom zaštićena.
Među lovcima na korale/tragačima oduvek postojanim u ljudskom soju, samo se oni za ljubav na sve i svašta spremni osmeljuju na rizik u kome je i sam život ulog za uron ka njima, u tamu neprozirnu. Uron najčešće zarad magijskog melema, zarad ničim drugim do jedino koralima zaceljive rane.
Gonjeni čežnjom, najčešće za još nedoživljenom toplinom zagrljaja, jedino riboliki i oni dubokog udaha, u vertikali kreću na krajnje neizvestan uron – ka dnu Nevermora. Kroz neprozirni lavirint od stenja ka dnu beskraja, sve za tajnom od predaka u samrtnom trenu oslušnutom, ka mestu u snu viđenom, zaronom kroz tamni lavirint i sve vreme širom otvorenih očiju, do korala osmehnuti stižu.
Čim ih tako nežne, lelujave u mračnim staništima pronađu i oštrim noževima od kamenja odvoje, istim trenom korali okamene svetlost sunčanu. Svetlost za koju niko pouzdano ne zna ni kako je, ni otkud je kroz neprozirnu dalj-dubinu do njih sunčana iskra stigla i sev-sečivom u njih ušla.
Svetlosni i s nadom za dubok dah na sve pripravni, riboliki lovci i sami korali izronom pod zvezdani svod bivaju ozareni. O vratu koral – amajlija za dugovečnost.
A tamo, na jadranskom otoku Zlarinu, stoletnom središtu koraljstva, i danas kazuju:- Žene srećnih lovaca, neveste povratnika sa dna Nevermora, one najlepše korale ostavljaju samo za sebe. Dug nevermornog božanstva za svu njinu neprebolnu zebnju i ničim nadoknadivu samoću – vele – na uzdarje mladici za strepnju u buri, kad joj se učini da će nepredvidljivim morskim strujama i samo ostrvo pod dno morsko do središta koralne tame, bez daha, za lovcima na korale u dalj-daljinu sa svim na sebi da porine.
Najlepšim koralima žene su ukrašavale svoje odaje i u njima čiste, mirisne, bele ložnice.
Samo ribolikim lovcima dubokog daha, vrate li im se posle dugih za njima poniranja, pri svetlosti korala i plamom nezgasle čežnje bivaju širom otvorene, bivaju spremne za topli zagrljaj. I tek tad im se bez strepnje predaju.
Tad svetlosnom ložnicom noćni šapat tišine biva. Šapat koji dopire iz onih najtamnijih dubina, žene i mora, podjednako.
Magijom korala/skladnim dahom, lovac i žena u jedno sliveni. I nad pučinom – ozvezdan svod!
Nad posteljom – okamenjena sunčana svetlost!
Iz ponorja izbavljena, okamenjena svetlost za večnost sačuvana čini korale bliskim samo onima koji se bez zebnje vole.
I koji se neprestano traže.

17/18. avgust 2011.
U Somboru
P.S.
Topla svetlost sa dna beskraja? To jedino može biti ona svetlost u samom koralu u žudnji, gorčinom na dnu Neprozira, večnošću, kap po kap sažimana, a sevom oštrog sečiva, što u sebi sleđenu žar s nakovnja, nakon kaljenja, dodirom korala na dnu ponorja, iznova žeravicu raspiri, te svemirom, bez graničnika između Vida i Nevida, izronom je od Neprolaza oslobodi.
I okamenjena, svetlost nad posteljom bdi nad nerođenim.

One thought on “David KECMAN DAKO: SVETLOST S DNA PONORJA (I okamenjena – bdi nad nerođenim)”
  1. Svaki riboliki lovac na korale oko Zlarina morao bi pročitati ovu divnu priču i ponijeti je sa sobom u dubinu Nevermora, kao amajliju.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *