Aleksandar Ćuković: Domar

Domara je mučila nostalgija. Čim bi oslušnula prvu junsku tišinu i spazila prostranstvo pustog školskog dvorišta, koje bi sa neopisivom lakoćom pretrčavala, bacila bi se domaru u snažan, strastven zagrljaj. On bi po navici iznio svoj drveni škanj ispred školskih vrata i dočekao je bez pompe motajući duvan i misleći čega i koga bi se tada trebalo prisjetiti. Spisak nikada nije bio konačan što ga je radovalo.
Njegova djeca davno su po svijetu za kakvim poslom, pa ga sasvim rijetko i posjećuju, a od kada se gledaju preko Skajpa, posjete su se još više prorijedile. Sa bivšom ženom je drugačije. Ona je ostavila i njega i djecu koja je pamte kao kroz maglu. Da li se nekada pokajala, da li je nekada pokušala da im priđe, da li se interesovala, nije poznato. Ono što znamo jeste da joj djeca katkad krijući posjećuju profile na društvenim mrežama pokušavajući sebi da dočaraju ženu koja ih je rodila, da stvore kakvu takvu sliku i objasne dio sebe sebi. Ali, virtuelni susreti sa majkom uvijek su završavani na isti način – tješeći sebe da su sva ta nasmijana lica, raskoš i sreća kraj nepoznatog čovjeka sa kojim je proputovala svijet, ništa drugo do obična laž. Ili je možda njihova percepcija bila lažna.
Domaru bivša navrati samo u mislima, sa četom đaka, pokojnih nastavnika i direktora, snovima o unučićima, zajedništvu, mladosti, sopstvenim školskim danima, starom bistom narodnog heroja i rojem najraznovrsnijih uspomena na koje je polagao puno pravo. Izgledalo mu je da i on i djeca troše više misli na nju, nego ona na njih, iako to jedni drugima nikada nijesu priznali. Užasavao se toga.
On nije mogao da se pomiri sa činjenicom da iste uspomene ne zaokupljaju i druge ljude, prvenstveno one koji nijesu izlazili iz njegove glave. Vječito se, na onom istom škanjiću od koga se nije odvajao, pitao da li drugi ljudi ikada ostaju sami, da li noću sanjaju, da li u najvećoj sreći i nesreći, pa i prelomnim životnim trenucima zastanu i osvrnu se na ono što je nekad bilo…? Maštao je o čemu bi mogli maštati ljudi o kojima on mašta. Tome se znao potpuno predati meditirajući pred školskim vratima koja se nijesu otvarala. Znao je satima da zuri u vrelu betonsku stazu kojom su za vrijeme školske godine marširale stotine dječijih cipelica. Zamišljao je kako bi to bilo da se svi odjednom stvore, stotinu njih, a da im on stoji na sred puta. To je trajalo i trajalo… Školskog zvona nije bilo. Sve je išlo u prilog nostalgiji i njenim vradžbinama. Stegla ga je. Bilo mu je lijepo i nije htio da se završi. Svi oni koji su tri vrela mjeseca znali da se u mislima druže sa njim sada su tu, a vrijeme sa njima je nenormalno brzo prolazilo.
Tako se došunjao i 31. avgust. Domaru se nije rastajalo od uspomena. Prvi septembar je bio ponedjeljak. Pitao se kako bi bilo produžiti tišinu makar još jedan dan, makar samo još jedan jedini dan! Učinio bi tako i djeci!
„Uradi to ako želiš da nas sačuvaš… Ko će čekati do sljedećeg ljeta?! Sačuvaj nas, da se ne osipamo, da ne izblijedimo, druge i onako nije briga!“, šaputale su uspomene opijenom Domaru.
Narednog dana, smijeh se prosuo svim školama, sem u „Domarevoj“. Umrlica na njenim vratima, na kojoj ime i prezime pokojnika nijesu ništa kazivali, značila je samo još jedan dan raspusta više.