Kosa Pakuševskij, rođena 16. marta 1947. u Bačkom Jarku. Završila Učiteljsku školu u Sremskim Karlovcima, a potom na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu diplomirala na grupi Srpskohrvatski jezik i jugoslovenske književnosti. Radila u Osnovnoj školi „Slavko Rodić“ u Bačkom Jarku deceniju i po, zatim u Sindikatu grada Novog Sada, stručni saradnik, posle novinar i lektor u Vojvođanskoj banci. Sve vreme i pomalo pisala. Objavljivala u raznim listovima, a po odlasku u penziju najčešće pisala kratku formu priče i objavljivala u nedeljniku „Vreme“.
Živi u Novom Sadu.

Sedeli smo u učionici, neobično tihi. Celo leto pričali smo o dolasku novog nastavnika maternjeg jezika. Znali smo da je suprug naše nastavnice muzičkog i da će nam predavati od jeseni. Iščekivali smo ga znatiželjni i nestrpljivi. Bacio je dnevnik na sto, stojeći na vratima učionice. Dok smo ga pozdravljali u stavu mirno, on je obilazio oko klupa, premeravao koracima učionicu, zagledao nas, i sve to bez ijedne reči. Pa ipak, govorio je. Očima. Čelom. Celim licem. I ćelavom glavom. Nadimak je zaradio odmah. Onda je progovorio! Neverica. Čuđenje. Divljenje. Potom smeh koji sasecamo u korenu. Bilo je to čudo neviđeno, zbunjenost potpuna, opčinjenost vidljiva na svakom našem licu. Šta se to dešava u učionici? Ušetao Kir Janja, seo na sto i kuka li kuka, spominje „dušu Jucu, žuti dukati, šeširi, rasipništvo, puter, štalu i konje“… Oči našeg nastavnika sužavaju se, pronicljivo se, mikroskopski zadržavaju na našim licima, pa se šire, čelo se iscrtava borama, usne se krive u ironično-plačni luk, glas se utišava, naše disanje sve ubrzanije, a onda bujica reči, pršti pljuvačka, mahinalno uzmičemo, bes iz njega buja, grimase lica mu smenjuju jedna drugu, i sve staje. Muk. Aplauz je prvo stidljiv, onda tapšemo sve jače i jače.
Teatralno se poklonio, stao pred tablu, i rekao:
„Dušan Popović, nastavnik srpskog jezika.“
Zatim na tabli napisao svoje ime i prezime, isturio bradu i dao znak učenici da ustane. Začulo se tiho „Bajić Dušanka“. Vrtio je glavom levo, desno, pa drugarica ponovi glasnije. On rukom pokaza na tablu, i mi začusmo „Dušanka Bajić“. Upoznavanje je počelo. Kada bi neko nejasno izgovorio, čulo bi se njegovo:“ Bll, br, mnj“. Usledilo bi jasno i glasno izgovaranje prvo imena pa prezimena. Bili smo pitani ponešto, čitali malo iz čitanke, hvalili se šta je ko pročitao za vreme raspusta. Tu nam se usta razvezaše i nastavnik saznade bitno u vezi sa nama, volimo da čitamo, a i slobodno pričamo o pročitanom. Zvono je prekinulo neobični, prvi, čas našeg novog nastavnika. Upadajući jedno drugom u reč, analizirali smo tek završeni čas. Znali smo da se dogodilo nešto nesvakidašnje i da će, a nije nas varao predosećaj, takvih događaja tek biti.
Prošle su godine. U svojoj osnovnoj školi sam i mučim muku sa matematikom, učiteljica sam. Moji učitelji i nastavnici su sada moje kolege, pa i moj nastavnik, najdraži mi kolega. Nervira se što sam učiteljica, glasno negoduje u zbornici, ističe to da sam profesor i da je šteta da ne predajem to što sam uspešno završila. Stalno me nešto zapitkuje, provocira, zameće raspravu u vezi sa nekom jezičkom pojavom, podstakne me na pravo izlaganje, a onda svima servira: „Samo nek ona predaje prirodu i društvo…!“
Tako je bilo i pre sednice Nastavničkog veća, koja je počela direktorovim upoznavanjem svih članova kolektiva sa nekim dopisom „od gore“. Tokom sednice upoznasmo se sa sadržajem i nekako shvatismo da svi iz nastave treba da potpišu nekakav papir kojim potvrđuju da će svoj posao raditi u skladu sa principima i ciljevima Saveza komunista Jugoslavije, tako nekako.
„Ja to neću da potpišem“, izgovara moj nastavnik, a lice mu ledeno, kameno, oči odlutale negde, neznano kud.
„Potpisaćeš, nego šta!“, stisnutih usana govori mu supruga.
„Ta, potpisaće, man’te ga“, obraća nam se direktor.
„Neću!“, puca sad njegov glas kroz zbornicu dok žurno napušta sednicu i ostavlja nas zbunjene.
Posle nekoliko dana saopštavaju mi da prelazim u više razrede, predavaću srpskohrvatski petim i osmim razredima, a nastavnik Duško biće ekonom u školi. Osećanja pomešana. Radujem se što dobijam svoj predmet, žao mi mog nastavnika. Čita mi misli nastavnica Anđelija:
„Pričaj ti sa njim, voli te, uvažava tvoje mišljenje. Bojim se da ne ostane bez posla, decu treba iškolovati“, govori mi očiju mutnih dok joj brada podrhtava.
Sedimo sami u učionici. Predao mi sveske za pisane zadatke, plan i program, brdo literature. Zahvaljujem se i podsećam ga kako me je snabdevao literaturom tokom celih studija, kako je znao sesti u auto i odvesti se do nekog od kolega da mi donese željenu knjigu, kako je došao da me sluša na ispitu, kako sam se radovala oceni devet, a on bio strašno ljut što sam „bosanski tvrdoglava“ odbila da napišem koncept i zato dobila ocenu manje, branila sam se time da je bilo nepotrebno gubiti vreme na koncept kad sam sve znala, pričam i kako je uvek isticao moj razred u kojem je sa lakoćom prelazio gradivo… Pričam. Ne znam kako da počnem ono što čeka. Onda ustajem, imitiram ga, zauzimam pozu i počinjem:
„Drug Tito jaše na čelu kolone. Avet je pred njim…“
On ustade, pomeri me od stola, dodade: „Zar tako mlako?“, pa zagrmi: „Klepeću na njoj kosti ko orasi u praznoj vreći“. Govori stihove, pobeđuje aveti gladi, zime, sumnje, „zgrabi grudvu zemlje, u prah je smrvi pa viknu NAPRIJED!“, a od tog Nazorovog, Titovog, njegovog Naprijed, podrhtavaju stakla na prozorima škole. Ko zna po koji put, ostajem nema od siline izgovorene reči. Sedamo oboje. „U čemu je problem, nastavniče?“, obraćam mu se neobično tiho. „Zar opet?“, kaže, a znam da me prekoreva što još uvek ne mogu da prelomim i da ga zovem imenom. „Kakav problem?“, gleda me ne shvatajući. „Zašto ne potpišete onaj papir? Vi koji vladate učionicom, vi koji najbolje, naiskrenije, najdoživljenije govorite patriotsku poeziju, vi koji živite živote svojih učenika, što „Vojvodinu“ Mike Antića, (znam to jer nam je to Miroslav Antić rekao u zbornici škole), a pošto je vaš drug, drugu se veruje, zar ne, govorite najbolje u zemlji pa je i naši roditelji, Krajišnici i gorštaci, slušaju u pobožnoj tišini i puštaju, sa više radosti, koren u ovoj nepreglednoj ravnici, vi što poemom Ivana Gorana Kovačića ceo Dom kulture našeg sela pretvorite u grč i suze, vi čije je poznavanje gramatike srpskog jezika začudilo i veliku profesorku Milku Ivić, vi Banaćanin, sveštenikov sin koji peva tako začuđujuće, tako lepo i veruje vam se, a kad pevate ruski pa ona široka ruska duša pokulja iz melodije, to verovanje se očima kazuje, zar vi da odbijete da potpišete parče papira kojim potvrđujete da ćete raditi tako kao što ste oduvek radili?“
Tišina predugo traje. Pitam se šta sam to, zagrcnuta, izgovorila u dahu. Senke mu prekrile oči, stiska neki papir u šaci, onda mi se unese u lice i kroz zube procedi:
„Zar da zaboravim da sam tucao kamen i gledao u sunce, gledao u sunce i tucao kamen…“
Grč skamenio njegovo lice, oči se suzile, samo usne se kreću, a glasa nema, nestalo ga.
Ćutimo. Čujem sebe kako izgovaram: “Goli otok? Zar je moguće!? Kako mi to nismo znali? Zar niste vi prkosno izgovarali, Otadžbina je ovo Srbina, pri tom nam sva značenja genitiva objasnili, objasnili i koje je boje patriotizam, uvek moćne kad je iskren, govorili ste, zar niste vi najlakše, nama, svojim učenicima, dočarali traženje priloga uz glagol i prideva uz imenicu rekavši da prilog govori kako živiš, pridev kaže kakav ti je život… Zašto, kako, kad?“
„Bio sam student. Sa Mikom Antićem, drugom iz rodnog Mokrina, slavio sam u Novom Sadu u jednoj kafani. Šta smo slavili, nije ni važno, tek, pevali smo, bili veseli. Tok trenutka kad su se pojavili oni u crnim kožnim mantilima, pevao sam samo ja. Rusku pesmu. Rusku. To je bilo dovoljno. Bio sam sumnjiv, pa još popovsko dete“, šaputao je.
Nismo se vraćali na ovaj razgovor. Bio je ekonom i, izgledalo je, zadovoljan. Sve ređe nam je govorio stihove, a samo jednom uspeli smo da izmamimo duet supružnika Popović. Retki su trenuci u kojima čovek od lepote plače, oni su pevali tako skladno, tako snažno, tako pravilno, nadahnuto, toplo,pa je čista lepota pevanja pokrenula najdublje emocije.
„Ti ćeš to najbolje, a znam da bi to bila i njegova želja“, govori mi ucveljena nastavnica Anđelija dok se dogovaramo o oproštajnom govoru. Bila je to najtiša sahrana u našem selu. Svi đaci, sve kolege, bivši učenici, roditelji učenika ispraćali su svog nastavnika Dušana Popovića-Ćelu. Knedla u grlu ne da mi da počnem. Zašto, nastavniče, zašto tako drastično, tako surovo, na beton sa mosta novosadskog, starog (onog mosta koji je plakao kao dete dok je u Dunav tonuo jednog ratnog proleća na izmaku dvadesetog veka), zašto kao Branko Ćopić…
I dok se opraštam od nastavnika, oživljava sve što je bio i što nam je značio, stihovi i rečenice, pogrešni i pravilni akcenti, odlomci iz pisanih zadataka i njegovi nezaboravni komentari, niskim i ni sa kim se nadmeću i rugaju se onima „što maleni hodaju ispod zvijezda“, a bruj ruske, meke i ranjive, pesme lagano se spušta na povijena ramena prisutnih. Ni reči o tucanju kamena, ni slovo o nepotpisanom papiru. Klanjamo se najboljem poznavaocu stiha i metrike, najupečatljivijem tumaču patriotizma koji se govori, deci prenosi, sluša, pamti, živi, zarad kojeg se i ćuti. „Slava mu“, čujem šapat. Prilazi jedan stariji čovek, uzima mi obe ruke i veli:
„Drugarice, dosad je u ovom selu, kad god neko umre, umirala revolucija. Slušao sam te pažljivo. Danas sam čuo kako izgleda oproštaj od čoveka. Od pedagoga, od učitelja koji je umeo da nauči druge. Da, revoluciji ovde nije bilo mesta“, zbunjeno završi čovek i izgubi se u masi.




7 thoughts on “Kosa Pakuševskij: NASTAVNIK, ETIKA I METRIKA”
  1. Teško je ovo čitati a ne zaplakati. Vratila sam se u peti razred osnovne škole i na čas koji je držao naš Ćela. To su bile prave pozorišne predstave koje se pamte i posle više od četrdeset godina. Hvala Kosi na ovoj divnoj istinitoj priči.

  2. Није ми био професор.
    Али га се сећам.
    И као да га овог момента поново видим…
    Дивно и топло казивање!

  3. Draga nastavnice,

    Hvala za priču!Hvala što pišete!

    „Svi ljudi traže sreću, sa manje ili više snage i uporstva, a najviše izgleda da je nađu i sačuvaju imaju oni koji je traže u zajedničkoj sreći što većeg broja ljudi sa kojima ih život vezuje.“ Ivo Andrić

  4. Priča o jednom izuzetnom čoveku, profesoru i nastavniku, recitatoru i pesniku života. Jednom rečju umetniku koji nije želeo da pređe preko praga svoje lične etike.
    Na žalost moja generacija je bila poslednja koja je dobila priliku da upozna genijalnost tog čoveka. Ostavio nas je zbunjene i uplašene da ne shvatimo njegovu genijalnost i veličinu, dao nam je nerešiv domaći zadatak, a jedinice nisu upisane u dnevnik, upisane su u naše male glave. Nikada nije stigao da nas oceni… Da li je znao ili nije kakav će utisak ostaviti na nas ne znam, ali čitajući juče o njemu, shvatila sam da takav genijalni um, u svom ekcentrizmu i neshvaćenosti nije želeo oprost, niti da bude shvaćen. Teatralno, kao što je i stihove recitovao , negde u večnosti je čekao…
    Čekao je da nam se ukaže prilika da izađemo na popravni.
    Mislim, bar se nadam da sam popravila tog keca, sinoć, dok sam čitala NASTAVNIK, ETIKA i METRIKA.
    Hvala nastavnici Kosi na pruženoj šansi.

Comments are closed.