Još uvjek sanjam bjele trešnje i jedan osmjeh sa hiljadu sunaca. Ni najveća soba moja ovdje u hladnom gradu ne krije uspomene. Prašina čeka u potkrovlju ove samačke sobe, sve sjenke koje traju potpuno kidaju gorke uzdahe djetinjstva.
Te, bjele trešnje.
Još uvjek bride tabani tog golog djetinjstva – očiju gladnih nedostižnih komšijskih trešanja. Zid diže paravan nad rjekom, popušta ta pohlepa kao kiša pred kraj dana-u sumrak kada nam je inače svega preko glave.Zid i dalje ostaje kao logorska vatra koja prži lice,oslonjen na prozor zatamljene sobe,sobe za umiranje. Na kraju puta ostaće samo taj okus, ta ljepota, to bogastvo djetinjstva i tih nestvarnih bjelih trešanja.
Starac sam što tumaram poljem niz klanac – sve do Letića dola i potoka što se kao smrt razljeva svud okolo, tromo i nestvrano. Golih nogu, pomodrjelih prstiju gacao sam po sav dan po pjesku kao po tepihu, sa zvjezdama pod pazuhom i bočnim istočim vjetrom,kojeg nisam nikad volio.
Nikad…
Gacao i pjevušio nešto što inače probija kada si u dosluhu sa prirodom,u saglasju sa nečim što je tvoj život.Gacao sam,i danas gacam umoran uzduž samačke sobe,sobe za umiranje.Naprijed-nazad,pa bočno kratko i opet…šljap…šljap…
Umreću,drago mi je s tim mirisom… Bjelih trešanja…
Umreću… Sigurno…