SKOKOVI PO VODI
Masna velika voda,na doku usred dana,drjemam kao mačak i hvatam posljednji zrak sunca…Klupa je moj krevet,moj san…samoća i nije tako teška,kao laka melodija,sonata odbija se o vodu koja ljeno se okreće i posrće.Mali hladni vrtlog,, šepuri,, se na prevoju iza mosta,onako lapovski se savija i kida se paučina sna.Sjenke lutaju mrtvih priatelja,na valovima koji pjene i slažu se na sitnom pjesku i mulju plitke vode Dunavske.
Čekam uporno,brojim iskakanja iz te masne i hladne grobnice,sve poznati likovi me ne plaše,pokorno čekaju svoj red da me osvoje,prenu iz popodnevnog sna,u trzajima iz linije pravoliniske,iz nekog komfora pre mnogo godina,kada smo svi bili zajedno,dok smo čekali da djeca ručaju,pa ako nešto ostane polje njih-to je bio naš zalogaj.To malo sretno zadovoljstvo,ta sreća koja samo u ćoškovima samuje…
Bruji teška mutna voda,sjetna molitva koju napamet znam,te rječi koje grubo ječe iz mog grla,to kajanje,i milost koja ne broji dane i godine,to varljivo ljeto pedestih godina prošlog vijeka,taj očev šešir i crvena kravata,karirani debeli kaput iz Zagreba,te šimi cipele koje je obožavao-moj otac i filter Beograd-bjeli filter i lozu Kninsku rakiju iz Žagrovića…Požutjelih brkova-pažljivo oštricanih…Piva ispijenog do pola ispod stare jabuke,probušenog lonca majčinog.plavog sa tačkicama bjelim…Mirisom sarme slavske u rano jutro…Mljeka koje se ,,vari,,i svježih kolačića…Svjeće izgorjele dopola nad sudoperom,za pokoj duša ,i sv.Jovana na zidu Istočnom…
Neću se vraćati iz vode,odlučio sam poptuno mirno,hladne glave,pustiću se težnji velikog brata Dunava kod Novog Sada,da me pokori,unizi i proguta,da me samelje kao da sam niko,pustiću mu da me nadjača.Pokušaće da ovo moje odustajanje da preokrene stari prevrtljivac u svoju korist,zbir prostih brojki,sudbina,miris duvana-šverecovanog bez markice,brlje sa Fruškogorskih visina,jeftinih zmajeva i lažnih Kineskih ogrlica…
Neću se vraćati…Nikako…
JUTRO KOJE SE SMIJE
Poranio sam prije zore,okupao se i o obrijao i zauzeo svoje mjesto na balkonu u staroj fotelji,naslonio se udobno,stavio sunčane naočare i udahnuo dugo…teško…Posljednji talas magle i rose prostire se nad gradom,velika voda tamo preko puta pjeni i priziva,vile umorne noćni ratnici i anđeli čuvari završili su svoj posao za prošlu noć.Blijedi povjetarac svira mi na uvo, ,i po čelu hladni znoj kaplje kap po kap…
Minuti se nižu na brojanicu dana –jutra koje se smije,tetura i poništava svu moju prisebnost i strah koja se uvukla u,,kosti,,.Nervoza narasta do eksplozije,palača se ljulja i kralj mora da se oglasi,po ko zna koji put.Trzajem ruke gasim,Radio-umukao je nestvarno i opet sam sam sa samim sobom,opet opijam se zorom koju očekujem sve ove godine.Minuti se nižu,rječi bruje i pjesma cvrčaka se niže,okuplja se sav taj svijet-tamni-to propadanje sna za koje sam jedini bio svjedok…
Poranio sam prije zore,jutro ko jutro sklupčano se upetljalo i spuzalo na lake slike prošlosti i uzdaha koji me blokiraju.
Jutro koje se smije,opomonje i sav važan čekam ishod dana…Pokušaću da ostanem samo paravan,koji se stalno otkriva,i nezavisna igra,autonomnost slike kao takve,date i neponovljive.Svih pogleda,umornih radnika i baštovana koji mrze svo to cvijeće,tu ljepotu za koji postoji prag i granica do koliko se može ići daleko…a da se ostane svoj u ovom jutarnjoj milini i osmjesima koje sam već vidio,oslušnuo i pokidao…
Poranio sam kao i obično prije zore,sam u svojoj njušturi starca koji broji posljednje dane…sate…treptaji duše osjetim tu milinu oko srca,tu mekoću njenog bitisanja,kucjanja,opomena.Ne nisam se prepao,naprotiv rastem u visinu gdje će i ona krenuti nakon što se oprostim sa svim koji ostaju poslije mene.
Poranio sam i šta sam mogao…Jutro traje-jutro koje se smije…
LjUŠTURA SNA
Sjaji ko svitac kojeg viđam svako veče,znam taj pogled-tu prodornost koja ponekad smeta,ometa,smije se u lice…Suv kao rog okačen oko klina iznad ognjišta i crni tanki dim koji leluja tetkinom kolibom –gore u Ataševcu podno Klekovače vrhom pod oblake…Isušene daske borove,miris tamjana i smole koja kaplje umjesto sv.Jovana koji to posmatra bez rječi.Jasno vidim,miris hljeba,pokipjelog mljeka,i bjelog luka o vjenac sapletenog iznad vrata na istočnoj strani velike sobe.Tetka nam pravi karamele-prži šećer i dodaje mljeko,ovčije i sve miriše na sreću.Sve,baš sve i jako dobro odbija se iver-žiška iz plamena ognjišta,suva slanina okačena kao slika bez rama krasi ovaj pogled,ovaj treptaj sna koji mi se stalno,ama baš stalno,vraća…Uporno…
Teška avgustovska noć oko velike Gospojine-usred posta,glođemo suvi bakalar,otkuvan kako bi se ..cmoktio,,i tanjio u ustima…kuvani krompir i luk bjeli kao dodatak…Orasi i lješnici,čekaju kao poslastica,i sve to u kolibi moje tetke Draginje Simušević na Brdima u sred Ataševca…
Roj muva kida ustajali vazduh sobe do šumarka,gdje zec spava,niske grane dreljića i divlje jabuke koja rjetko dobaci sa nekim plodom…Rjetko…
Jasno vidim,prenem se iz sna,tetka me budi…sine ustani da viđaš ovo..Trljam oči,i jasno vidim preko livada kao zmaj jelen u trku galopu preskače kamene ograde livadske Trninića,Trikića i Bosnića i dalje u duboku šumu…Jasno vidim,sam Bog se smije i godi mu,a ja opijen ovom ljepotom,,piškim,,sa prga kolibe na livadu koja se puši.
Sjaji kao božićna čestitka,kao badnjak koji se donosio ravno u kolibu,jagode nanizana na slamku kao trofej.
Teška noć i teško vrijeme a svitac ko svitac sjaji kroz noć,pali moj san koji miriše na glinu i glib i ploče kamene.Suv kao rog bdije na sav glas,plačem od sreće i jastuk vlažan se čudi.
Plakaću opet,sve dok trajem…San bije nemilosrdno,brutalno…skroz…
PRAŠINA PUTA KOJI SE GUBI
Zatačen usred koraka između dva dana i dve noći na nasipu do velike zmije koja plazi svoj vodeni rep kroz svu ovu ravnicu,na licu nosim te sitne kristale prašine,uzburkane zavjese puta koji se sve više gubi i nestaje,pregrađe truli sa one dvije cigle u ćošku i gomila smeća u šiblju kao spomenik čeka i čeka…
Ponekad pospremam i čuvam te tragove kako bih dokazao da sam zbilja trajao i budio se sa osmjehom u zoru,ponekad koje je davno izblijedilo,ostarjelo i olinjalo se…Vrhovi koplja probijenog dana koji je za brdo zašlo,žal i nevjerica da je sve tako žalosnio i providno,tupi ubodi svakodnevnice,pokušaji koji ostaju kao smješni pomaci da se iz gliba može iskoračiti.
Fina prašina puta tamo iza ovog prevoja slaže se kao krevet koji stoji raspremljen samo za mene,tamo daleko gdje smo kao djeca iskakali po toj ljepoti.Širim nozdrve,uzdišem do pola,osjećam je kao talog koji se masti i klizi do grla,prazne ruke koje ispružene čekaju i zadnji treptaj sunca koji postiđen odlazi na počinak.Odbačen čekam…
Kristali puta svjetlucaju kao dragulji u tami,stražari čuče kao posljednji putokazi nekog propalog carstva,neka daleka muzika odzvanja kao opomena koja je sigurna.
Bjelina koja skakuće,i prosuta prašina koja polako tone u zaborav.
MIRIS SMRTI
Pokošena trava u livadskom raju prkosno se ,,koči,,-spljoštena poruka sa leptirom u letu-mali bjeli leptir obilazi ljubomorno sav taj vjekovni mir…Ništa se od ranog djetinjstva nije promjenilo,za brdom zvon crkvenog zvona,bije na sav glas,južnjačka vjetrovska prostota zapljusnula je moje nozdrve-nakostrješen stojim pognute glave,taj miris smrti na krilima južnog vjetra osjećam.To zakucavanje u vazduhu,paljevina mozga i treptaj oka ,sve u djeliću sekunde,omamljen pognut stojim i čekam da me neman proguta-i upije zauvjek…
Livadska junska simfonija sipa svoje blago kao finu prašinu na lica prolaznika,običnih smrtnika koji gaze ovim svjetom,prostorom koje je otrgnuto od vječne smrti-gospođe sa velikom haljinom i bjelim čarapama sa nekom tajanstbvenom čipkom-zmijom koja se uvila oko lista noge,i spremna da napadne…
Šuškanje crnog pokrova,širokog šala-marame,osjećam i registrujem gotovo stalno,već ima mnogo godina,tu visinu i ton hvatam nepogrešivo.Sigurno.Mozaik svjetlosti se prelama i nestaje u vječitu tamu vvječnosti-zagrljaj smrti koja kuca na svačija vrata,napada stalno i bez razloga…
Pročešljana i uglađena gospođa skauće ko luda da je,hvata crnim zubima djeliće vremena,ljubav se sklanja,muzika utihnula i zvona ne biju iza brda,sklonjen na kraj puta čekam svoj red i znam da me neće promašiti.
Mučiće me…sigurno…i neka će…