SVE NA SVETU POSTOJI DA BI SE NAPISALA JEDNA PESMA

Moma Dimić

rano jutro tog kasnog leta ostavljalo me je samog na ostrvcetu perona: bez grada, bez njegove tajne.

Više niko nikog nije čekao.

Dovoljne su bile samo dve rečenice da dočaraju pustoš posle zemljotresa. Poistovećen sa slikom grada Skoplja koji je 1963. godine prosto nestao u ruševinama, praćen koincidencijom nestanka ličnog prtljaga, putnik – namernik, Moma Dimić, doživljava ovu nesreću koju je ostavila iza sebe prirodna katastrofa, kao svoju sopstvenu.

Više nisam imao prava ninašta svoje.

Ipak,već nedaleko od stanice, potvrdila se zajednička imovina pesnika i grada. Ova varoš i ja imamo samo to: istu reč.

Oslonjen na, kako kaže osvećeno…drvo koje je zemljotres ostavio meni, preostalom olovkom na preostalom papiru, sve do dna, zapisaće pesmu u čijem je naslovu sve rečeno: i bol gubitka i sreća zbog preživljavanja:

Treba da ste tužni, treba da ste radosni.

I upravo to se uskoro i potvrđuje. U sjajnom kontrastu utisaka, jednog iz kojeg izlazi:

Mi, retki zadihani prolaznici kao utvare smo šumeli, bojažljivo ostavljajući svaku stopu, ne dižući pogled, ćutke…

…i drugog, koji ga dočekuje:

Odnekud se čuo cvilj zurli i bat goča….i ugledah: nekoliko stotina ljudi na razgrađenom igralištu…pratilo je svirku i igru desetine igrača.

Zemljotres jeste čudo prirode. Pozornost Zemlje, skretanje pažnje, opomena da se zaboravilo na njeno postojanje.. Ali je, naseljenik te iste Zemlje, čovek – čudotvorac, koji žilavo opstaje u neravnopravnoj borbi sa hirovitim izlivima prirode, boreći se za sopstveno stanište. Zato i pesnik Moma Dimić, prilazi mikrofonu i čita svoju, tog jutra tek napisanu pesmu, kao krivac koji je više o nebu, no o Zemlji pisao, i tako rečju spira svoj nehat. Možda je baš zato, uveče, sustignut čovekom iz publike, bio nagrađen trpezom koja je skromno započela, a završila se pravom gozbom. Kao da mu je time Zemlja pre njegovog odlaska iz grada iste večeri, zahvalila za pesmu i sve oprostila.

Ukupno, trideset priča, portreta, eseja i putopisa je u romanu PESNIK I ZEMLJOTRES . Suštinski, svaka od njih je svojevrsno otkrovenje i pred čitaocem je neprekidno prisutna: duša na dlanu. Pesnikova. pesnička . Retko koja proza toliko odiše poezijom. Savršena proza u funkciji vrhunske poezije.

Za Momu Dimića ne postoji ljudsko biće ni predeo koji nije vredan pomena. Sa istom prilježnošću pristupa onima sa margine i slavnima. Besmrtni Tola Manojlović, iz romana preseljen na pozorišni podijum i otisnut u svet, nastavlja da vodi život junaka iz naroda. U priči O TOLI (I BEZ NJEGA SAMOG), omaž je stvarnom liku sa kojim je pisac smelo zakoračio u svet književnosti, a time i u svet uopšte. O njemu piše:

Zapravo, njegovi razgovori i monolozi behu ispunjeni nekom pesničkom začuđenošću, iznenadnim i lakim razotkrićem tajni i razmrsivanjem čvorova kojima su sve sudbine protkane.

Šarenolikom Španijom opsenjen, progovoriće u priči GOSPA OD VODE.

Zar odoleti Don Kihotu i njegovim letovima u vetrenjači?, pitanje je koje ga sustiže kada je duboko zašao u kamene grivne Pirineja , gde menjajući sva moguća prevozna sredstva, pred (neostvarenom) mogućnošću da se otisne avionom, zaključuje : Ne verovati više javi, podići najzad poklopac, ljusku. Život je san.

Ima priča, koje valja samo ispričati. Odmah, žurno. GLAVNA ULICA U TEKELU u Ujpešti (Pešti), dozvaće posle pola veka i njegovog dedu iz Mirijeva i verno oživeti dane šegrtovanja. Njihovo putešestvije po tragovima neizbledelog dedinog sećanja, uprkos promenama gradske toponimije, nepogrešivo će ih odvesti do praga preživelih potomaka majstora astaloša.

Za njega, priprema za put u Ameriku, znači da će najpre pogledati sve ono anonimno, neviđeno, i kada je prvi put na tlu tog kontinenta , sve je baš kao što je u knjigama (ili filmovima) pisano, pa BRODVEJ, megalopolis postaje sav prohodan već za nekoliko minuta.

I naravno, šta bi pesnik u jednom gradu, no da potraži svoju sabraću: pesnike. U priči PESNICI SA MANHATANA, saznajemo o pesničkom svetu Amerike. Umesto mise, u akustici zidova crkve Sv. Marka, odjekuju posle ponoći glasovi Oktavia Paza, Josifa Brodskog ili Alena Ginzberga, čiji je portret verno opisan: danas, u svetu apostol bit – pesnika, veliki guru, čije su poeme kolaži nabijeni erudicijom, snažnim unutrašnjim ritmom, opscenim rečima, ali i ozbiljnošću. Propagator hedonizma i čudnih meditacija, polifoni i plodni pesnik, osetljivi seizmograf svojih hodočašća, on je bora na licu Amerike koja stavlja sve na kocku jedino kad ćuti, .

Svoje utiske, Moma Dimić završiće poznanstvom sa savremenom pesnikinjom Barbarom Gest, njenim stihovima: čas tren vode što rađa ljiljan, čas pepeo u očima, i poklonom kojim ga ispraća. Saznanje, koje se u pesniku prelama nad Zemljom, u avionu , da se poklonjena jabuka ne razlikuje od one, mirijevske , iznedriće antologijske misli refleksivno – putopisne proze

U jedno spajaju se, dakle, mirijade kapljica polena, reči, metafora, neprekidnog semenja dana, prema i bilokog našeg koraka, nauka, izmrežali SVE niti puteva, to sećanje da ste svuda bili kod kuće, pa i onamo kuda se još niste uputili.

Književnici su bili u ovoj knjizi, stalna piščeva meta. On pomno beleži reči onih sa kojima se susreće. Tako stvara svoju ličnu enciklopediju, koju će podeliti sa čitaocima. Pisanje je stvar dugogodišnjeg treninga. Težak usamljenički rad, preneće nam usputni monolog glavnog aktera priče: JEDNOSTAVNO PEDI ČAJEVSKI,

Naći če se piščeva radoznalost u Njujorku, na filmskim projekcijama o Anais Nin i Henri Mileru (priča ISTORIJA HENRI MILERA): minuciozni portreti pisaca ,,njima samima’’…iz svakodnevice slavnih autora …u potpunosti utažuju masovnu ,,glad’’ publike za stvarnim, opipljivim i demitologiziranim susretima sa svojim idolima(!) pisane reči. Celokupno delo ovog pisca (Henri Milera) je upravo to što je on sam, jedan džinovski autoportret, beskrajna samointerpretacija .

U vreme vikenda, naći će se na mestu, gde je publika kreator slobodnog, otvorenog i nesputanog pozorišta (ŠEKSPIR U CENTRALNOM PARKU).

Na Harvardu, među profesorima – nobelovcima, u biblioteci pronalazi nas, u kolekciji Parijeve zbirke junačkih narodnih pesama, sa guslama na zidu, sa fotografijama iskonskih lica i zvučnim zapisima lokalnih Homera (GUSLE NA HARVARDU).

Susret sa Ljubom Popovićem, nepoznatim momkom u šoferskoj jakni, iz redakcije u Beogradu, ponoviće se na izložbi u Njujorku, uz njegovu fantomsku armiju …figura. Strah je opšta građanska greška, reći će Ljuba u razgovoru sa Momom (POSVEĆENJE STRAHU).

MASS MEDIA je sjajan kontrast u kome je dat prvi, dečje – ignorantni susret sa televizorom, da bi kasnije, intervjuisao čuvenog TV poslenika Vladu Petrića, profesora na Harvardu koji stiče prvi doktorat uopšte u SAD iz oblasti teorije filma.

Znao sam da će mi susret sa Harasimovičem značiti daleko više od susreta sa još jednim pesnikom, priznaje pisac iskreno. Posećujući u Krakovu, obolelog pesnika , koji sanja detinjstvo na Karpatima, kaže: da je ikako bilo moguće da pođemo niz stepeništa epoha, kojima je on poezijom činio humorni preplet, ukrštaj i jedinstvenu sintetičku hroniku.(MOJ HARASIMOVIČ).

POEZIJA JE MAGIJA, studiozni je portret Roberta Grejvsa, engleskog Tolstoja, za koga Moma Dimić veruje da su on i Muza u doživotnoj egocentričnoj sprezi, jer, on je neko ko je upućen da se zlato jedino može praviti još od – zlata. Grejvsova elementarnost u nesputanom životu na Majorci, stvoriće utisak, kako se u svemu što čini oseća čednost onih koji stvaraju i rade. Tako se ponaša čovek, koji kaže: Poezija je magija.

I kao da se ustručava da nam priča o sebi, Moma Dimić će u detaljnom uvodu duge priče DAN U STOKHOLMU, mapirati grad i oslikati njegove ljude, pre svega književnike: Strindberga, mnoge savremenike sa kojima se druži, svog bliskog prijatelja, potonjeg nobelovca Transtremera, koga prevodi, da bi usput, inicijalima skromno napisao: Književno veče M.D. u Klubu Jugoslovena, uz oskudne detalje zbivanja sa lica mesta.

KO JE GODO, priča je koja, podstaknuta statikom beznadežnosti drame, rađa traktat o večitom očekivanju u životu, onog nečeg ili nekog nepostojećeg, što nikada neće doći.

Slikari neubičajenih sudbina, inspirisali su, takođe, Momu Dimića

Pričom PREPOZNAVANJE PARADOKSA posebnu pažnju mu privlači slikar Reljić – putnik, nehajno opremljeni skitač po planeti, koji je odigrao neodređenog i čak, paradoksalnog Hrista na filmu.

NOĆNI RAD VOJISLAVA JAKIĆA je svedočenje o slikaru, koji je umnik, izumitelj i tvorac paučinastih skulptura, nastranih crteža i buba – monstruma, koje slika dok su mu oči uvek spremne na bdenje

Prva slika, verovatno i najveća u opusu Petra Omčikusa sa kojom se pisac susreo, a gde nas tvorac upoznaje sa….zanatom, koliko lirskim, onoliko i ironičnim – slikartvom samim., dala je i ime priči: ČOVEK KOJI FARBA NEBO.

AZBUKA ,,NEVAŽNOG POKRETA, govori nam o surovom pečalbarenju dečaka Periklisa Iljopulosa, alias slikara, Bore Iljoskog, u čijem stvaralaštvu, pisac otkriva pritajenu harizmu: Njegove slike su poput onih bajoslovnih šara kaleidoskopa, koji se okreće i rebusa – pune iznenađenja, naleta ideja, čudesnih nota džeza, zaturenih tragova.

NA LEVOJ STRANI KORICA je iscrpan monolog o poznatim piscima, o njihovom izuzetnom tumaču, profesoru Rašku Dimitrijeviću, ali i o čitalaštvu i evo tajne, kakvog čitaoca, pisac Moma Dimić očekuje: Da bi se stvorio uzorni čitalac, neophodno je, držim, da se poseduje barem isti talenat, ako ne i veći, od onog koji krasi valjanog pisca.

BEZ PLATE je odgovor na sprovednu anketu: Novac i književnost. Uvređeni pisac, ljutito odgovara: A plaćati pesnika je grešan i nemoralan čin!

DAROVANI je razmišljanje pisaca o sebi samima i Dimićev zaključak: Pozdravljam samo darovanog među njima,

ZLATNI VAŠAR je slikovita deskripcija tipičnih vašara , o kojima se i pisac izjašnjava: Volim vašare .Gutam njihov slatki hleb dokonosti.

Pričom IGRA opisana je euforija nedeljnih utakmica i njihovih javnih prenosa, nasuprot koje stoji Dimićeva: panična nezaineresovanost za sve zbog čega se napolju ludelo.

KAD HOĆU MOGU DA NE DOĐEM govori o piscu u ulozi Pigmaliona koji saznaje o tamnoputoj devojčici, da ona ne želi da prodaje po kafanama, već da se igra sa decom , da se plaši mraka i sa svojim dotadašnjim životom kratko raščišćava:istresavši na sto svu svoju robu, uz komentar:

Ionako sam sama mislila negde sve to da prospem…

VOZNESENJE je kratki esej o prelasku iz zemnog života, u onaj večni i kako bi to, možda, izgledalo: A let će nas otpustiti poslednji put.

TRKA se odvija na stazi i prati trkača u kojem ostali vide: Onog – koji – prelazi – granicu…a samim tim… čini se, u trenutku, da je najpreče MOĆI.

PONOVO je fikcija o Tvoritelju, odnos prema njegovom delu – čoveku, svemu što ga može zadesiti i konačnom kraju.

KOLEKTIVNO PISANJE su pokušaji pisca da piše zajedno sa drugima, bezuspešno od strane samoga Tole, uspešno sa Vesnom Parun i na razne načine, još sa desetak pisaca.

Nemoguće je pročitati ovu knjigu samo jedanput. Toliko obiluje detaljima koji plene i prosto se dodiruju, sudaraju ili kako bi Moma Dimić rekao nadgornjavaju, po slikovitosti, elokventnosti i zanimljivosti, detektovani vidom, sluhom, intuicijom i talentom, prilježnog i pomno pažljivog pomatrača u neprekidnom pokretu i zanosu, kome ništa ne može da promakne.

Ne treba smetnuti s uma da ovu knjigu, najiscrpniju po bogatstvu putovanja, globtroterskih refleksija i pesničkom senzibilitetu, Moma Dimić posvećuje svome sinu Emilu J.S.D. Ne treba sumnjati da je u njoj kroz liriku putopisa utkana i njegova očinska ljubav. Možda baš ovom knjigom Moma Dimić ostavlja svoju oporuku sinu, koju će nadahnut knjigom PESNIK I ZEMLJOTRES, pisac Danilo Kiš, dati u svom pogovoru, rečima:

Dimić nam je pokazao da stroga duševnost i jednostavna dobrota….mogu biti motorikom dela i pogled na svet…Sve na svetu jeste poetičnost koju treba živeti.

*Esej je nagrađen prvom nagradom na upravo završenoj Međunarodnoj manifestaciji posvećenoj književniku Momi Dimiću, Momini dani 2017, na temu Pesnik i zemljotres, prema istoimenoj zbirci putopisne proze.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *