Osmijeh olakšanja i radosti na licu onoga kome govorim: ovo nema nikakve veze s tobom, sve je rezultat moga problema same sa sobom. Jednostavno je izreći, a donosi mir. I nije laž. Ne spominjem potrebu, ljudi su alergični kad čuju nekoga koji govori o onome što mu treba. Ne što mu nedostaje. Nego čega želi više. Svatko se boji da tkogod poznat ili nepoznat od njega ne zatraži štogod. Dovest će ga u neugodnu situaciju, nit’ učiniti nit’ odbiti. Zato je najbolje da čovjek sâm, i prije nego drugi to učine u njegovo ime, svoju potrebu pretvori u vlastiti problem. Više će ga voljeti.
Jedino se alasa s obala Dunava ne može prevariti. Ni meni to nije uspjelo onog ranojesenjeg poslijepodneva kad sam jednostavno pristupila čamcu koji mi se učinio najljepši. Pogurena leđa muškarca u njemu primijetila sam tek kad sam se približila čamcu. Zato što je mirno sjedio i pušio, stariji čovjek, u puloveru boja stapajućih sa bojama čamca, pokazuje svoju nevažnost. Iako sam se pojavila kao duh, nema pitanja, ni ja ne progovaram, samo rukom otprilike nemušto pitam mogu li, on nehajno otpuhne dim, zašto ne bi mogla.
Možda je trebanje, potreba za nekim i nečim, osnova svih stanja i odnosa u svemiru. Da bi ljepše djelovalo nitko neće to stanje nazvati potrebom, nego će ga imenovati u ljubav, prijateljstvo, privrženost, razumijevanje, odanost, suosjećajnost. Svesti na odnos psa i čovjeka. Uzajamno trebanje, ali uvijek jedan treba više drugoga. Ako to prizna, ode mu autoritet, rascijepi se ličnost, umanji vjerodostojnost, nestane samopouzdanje. Zato je pametnije trebati stvari, predmete, sitne i krupne, skupe i jeftine, koštaju ali šute.
Alas sa Dunava preuzeo je glas ribe. Družeći se godinama sa somovima, šaranima, smuđevima, štukama, babuškama, naučio je šutjeti. Dovoljan mu je pogled, trzaj, bljesak, da shvati tko koga više treba. A potpuni mir govori mu o gubitniku odustalom od nade. Zato nije bilo ni daška vjetra koji bi uzrokovao šum trave ili, nedajbože, rijeke, u trenu kad sam se pred njim pojavila.
Zakoračila sam u čamac bez njegove ruke pomoći, nisam ni sandale skinula, osušit će se, vremena ima.
Kapljica krvi na jagodici nije potrebna, meni, možda jest ruži, njen me trn ubô pokazavši moć jačega. Pa i kad je kažnjen totalnim odvajanjem od svoga korijena on svejednako zadržava moć uboda do krvi. I kad je potpuno osušen bez hrane i vode, trn ostaje trn. Nikome potreban osim samome sebi. Da li je tada još uvijek živ ili je mrtav? Kakav god bio, bode, pa i glatke ribe od njega bježe. U svakom stanju u kome zadržava oblik jači je od čovjeka. Najbolje hrane za ribe.
Alasi ne nose bodeže sa sobom. Samo mreže. Ili udice koje ubodu, ali ne umrtvljuju. Ovaj moj odabran prema čamcu, a ne prema sebi, zna da mu se trn uvalio u čamac, ali bezopasan jer mu je otupljen vrh. Moći će u mrežu s ribama, od njega više nema nikakve štete. Ni koristi. Iz torbe vadim usitnjenu kuhanu šunku i uskršnje kolače, jedino preostalo iz vremena zavaravanja. Nudim riječnom ribaru, neće, pokazuje rukom u dubinu. Srebre se vijuge riba, ne smeta im slano i slatko istovremeno. Ako se poslije, ipak, ne zakače za mamac ili uvale tako nepažljivo site u mrežu. Olakšat će svoje umiranje, a da toga u trenutku halapljivosti nisu svjesne.
Moram početi proces opraštanja s ljudima. Kratko, brzopotezno, svima reći otprilike isto: sve je samo moj problem. Bit će im jako drago što više nemam potrebu, nego samo problem. Netko će ostati šokiran obratom. Navikli su da moljakam, dranjčim, direktno tražim, iznuđujem. Smučilo im se. Oduzimala sam im energiju koju bi oni usmjerili prema nekom trećem objašnjavanjem svojih potreba. Prisiljavala sam ih na muke razmišljanja, odlučivanja, sakrivanja, laganja, odbijanja ili prihvaćanja. Sa nevjericom će osluškivati moj odlazak i udaljavanje od bilo kakvog trebanja. Bit će im, na kraju, malo i žao, navika je opasno stanje.
Bojim se ljudi, mrmljam sebi u njedra, sve da alas sa dunavskih voda ne čuje. On upire prstom u dubinu. Srebrnina se ljulja. Željna hrane. To nije njen problem nego njena potreba. Suprotno od racionalnog, podvodno jato kruženjem daje do znanja kako mu je potreba najvažnija. A čovjek je najbolja hrana za ribe. O, nekome sam napokon potrebna!