Zdenka Feđver: Eh. – Publikum (Sombor), 2010.
Zdenka Feđver, koja je prethodno objavila četiri zbirke pjesama, objelodanila je, nedavno, drugu po redu knjigu proze, pod karakterističnim nazivom Eh. Ovo je knjiga naslova višestrukog značenja, od onoga koje nam govori žal za prošlim, a što je ostavilo dubok trag na spisateljicu, do prekora dokle se stiglo. To je i uzdah, koji označava nešto što je bilo lijepo, ali i nešto što nijesmo željeli. To je i potvrda onoga što je bilo u skladu s našim željama, i nešto što žalimo što se dogodilo, ali i nešto za čim žalimo što se nije ostvarilo, ili što se ostvarilo, a što nije trajalo duže.
Ova knjiga, kao kutija, okuplja, i čuva, zapise iz vremena prošlog, onoga što su bile „sitnice koje život znače“, velikih lomova kroz koje je društvo prolazilo, do onoga što se spisateljici i njenom gradu događa sada. Spisateljica, literarnim postupkom, kroz činjenice, u koje je unijela svoj pogled i nudi svoje razumijevanje pojava i događaja, osvaja čitaoca, i on se stavlja na njenu stranu.
Naravno, ona je pojave i događaje, vidjela na svoj način, obojila ih svojom bojom, i time ih učinila različitim, od pukog bilježenja i iznošenja činjenica. A to je, iako ima relevantnih podataka o mnogo čemu, i najvrednije u ovoj knjizi. Upravo zbog onog ličnog, ovi zapisi jesu literatura. Lirski intonirana sjećanja. Da nije tako, imali bi tek dokumentarnu – uskog dejstva – vrijednost.
Pišući o događajima i pojavama koji su prošli kroz njeno pamćenje – u kojima je bila akter ili su je dodirnuli, zbog kojih joj se steglo srce ili je ispunila radost – ona priča svoj život. Ali, radi to tako da se čini da priča i o nama.
Ovo je iskrena knjiga. Pisana tako da nas ispovijest spisateljice, vuče da knjigu pročitamo u jednom dahu. Nije teško vidjeti šta je sve spisateljica preturila preko svoje glave. Ovo je, istovremeno i istorija bolesti, ne samo nje, već i društva, u kome je živjela; istorija tuge, ali i radosti, kojih je bilo.
I ono što bi za mnoge izgledalo sporedno, ona nam pokazuje. I imamo šta da vidimo. Najčešće nas obuzme tuga. Ovo nije knjiga koja ima samo autobiografski predložak, već je dopričano, koristeći se introspekcijom, ono što je moglo da se dogodi. Učinjeno je to ubjedljivo, da čitalac nijednog trenutka ne posumnja da to nije baš onako kako mu spisateljica veli.
Grad, u kome je provela najviše vremena, Sombor, mijenja se, a ona se opredjeljuje za ono što je isijavalo toplinu, pružalo nadu. Voli ona svoj grad, koga, na biciklu, često „šparta“ uzduž i poprijeko, pa i kad ima dana, da joj svaka riječ „prazno zveči“, kao u zapisu koji je pozajmio naslov ovoj knjizi.
Jedna od najupečatljivijih optimističkih slika jeste ona u kojoj sve vri od života punog sloge. Rađaju se djeca, i „u dvorištu nikne nova kućica i zalepršaju pelene“ (Znam stigla sam kući). Život se osipa, ali se i otima i erosovska nit se ne prekida.
Bilo je harmonije i u najširem društvenom okviru, pa se taj okvir razlomio – nestala je Jugoslavija, topli dom mnogih naroda i narodnosti, građana. I tada se mnogo toga sunovraćuje. Tako, pruge za Vinkovce ima, ali vozova (ni vlakova) nema. Mnogo toga nema. I tu mora da zastavi potez pera: „Kad bih nastavila da pišem, bilo bi to pisanje o pokidanim sedištima, sijalicama kojih nema, prljavštini, smrzavanju, vozovima koji se ne pojave, a najavljeni su…“
Uzalud u prodavnicama traži „starogradske pesme koje je tata najviše voleo“ (Uzalud).
Za trenutak, ugne ramenima. Ali, ne miri se, već, pišući, svjedoči. Jer, voli te vozove kojih nema. Jer ih ima u njenom sjećanju (Bager).
Blaga ironija, kao svjež vjetar, prohuji kroz slatke naslage sjećanja u ovoj knjizi. Kad se njena porodica, iz Osijeka, 1955. godine, doselila u Sombor, došlo je do „velikih promjena“: „Prestali smo da jedemo kruh, germu, grah, mahune, hladetinu, žgance, fiš i još neka jela, a počeli hleb, kvasac, pasulj, boraniju, pihtije, palentu i riblji paprikaš“ (Ateista).
Vrijeme je stalno ranjava, a, zatim, i neumitno briše, kao i njenu domovinu. Uprkos tome, nje ima.
U iskrivljenom vremenu, ona bi imala mnogo toga da pita, ali za neke stvari znala je da nema odgovora. Ko da joj objasni kako „katoličke“ jabuke znaju kad je katolički Petrovdan, i ko „pravoslavim“ jabukama „javi“ da „zamirišu petnaest dana kasnije“.
Tu je i samoironija. Feđverka će zapisati: „Ako sam nešto dodala, to je sasvim logično. Ko ide uz reku, mora nešto i da poprimi od pecaroša“ (Mostonga, reka koje ima). Sve je neizvjesno, osim smrti. I spisateljica uredno plaća članarinu-posmrtninu. A za vječnost – piše knjige, iako veli da nema velike literarne pretenzije: „Pišem o tome tek toliko da malo više o meni znate“ (Deda mraz). Jer, pažljiv čitalac, u redovima ove knjige, naći će mnogo više od jedne biografije.
U životu ima zanimljivosti. Ali i onoga što čovjeka ometa, sputava i usamljuje. Tako, spisateljici pozvoni telefon, zatim, s druge strane žice, niko se ne javi, ili kaže da je birao pogrešan broj (Rugalica). Da bi je odvojile od stvaralačkog, da bi je lakše pripremile za rušenje, tu su osam operacija, za deset godina. Ali, ona ne prestaje da se bori. To je uslov, bez koga ova knjiga ne bi bila ono što je. Izgleda nije slučajno da je Zdenka bila, i ostala Feđver, jer ta riječ, na mađarskom jeziku, znači: oružje, a to podrazumijeva i sposobnost, i želju, da se brani. Iz te borbe, izrastao je i Siniša Karalić, njen sin, koji: „Od svih maternjih jezika najbolje govori – engleski“. Tako život pada, ali se i uzdiže, i vječan, je, kao što je, po prilici, vječna i umjetnost.
Ova knjiga pisana je s poznavanjem i proživljenošću onoga o čemu piše, s izvjesnom distancom, koja je neophodna da stvari dobiju konačan oblik u svakom, najviše u stilskom, pogledu, kad je moguće, bez napora, razlikovati šta je šta. Sve je, u ovoj knjizi, pod konac, a posebno. Zato, poslije čitanja ove, zanimljive i korisne, knjige, postajemo drugačiji, bolji, fleksibilniji, spremni i da se osvrnemo na prošlost, a ne samo da mislimo na neizvjesnu budućnost. Na sreću, ta mekost jeste eliksir koji nas očvršćuje.
Zahvaljujući ovoj knjizi, ono što je bilo u spisateljičinom horizontu, a što je ona odabrala, na šta je uprla prst, da bi to i mi vidjeli, sačuvano je. Realna stvarnost klizi ka industrijalizaciji proizvodnje i uniformnosti mišljenja, a strada ono što „duša prosneva“. Srećom, ima onih kao što je Feđverka, koja ne da da se zaboravi upravo to snijevno, to dragocjeno.