SAMIZDAT PRIKAZ
NEGOTIN ŽIVKO IVKOVIĆ
2026. PROZAONLINE
BEOGRAD
Evo nama Miljana sa svežim, potpuno novim naslovima, Ja (ja)izam i Poetronika. Jajaizam je više simbol ili ono, posvećeno isključivo Ja(ja)istima, koji ne mare za druge, jer, samo su oni u fokusu, ubedjeni barem da je tako, upućeni su u sve, samo se njihova računa, no, pri tom izostaje divljenje okoline jer, umisliti može svak, ali dokazati se, e, to je već znatan onaj, umnogome problem. I kako to Miljan piše ovde, Jajaisti se sami sebi dive, oni su najbolji, najbjuti, Alfa su i Omega, početak i kraj, prvi i poslednji, najbitniji su, rečju, Niko niko, kao ja………..pa tako Ja(ja)izam i vidim kao manifest o budalama, debilima, moronima, kretenima, imbecilima, idiotima …Lako je živeti u svetu opsednutosti sobom, te otuda ono, ja i samo ja i to isključivo od onih koji su i zbilja iz grupacije nobody and nothing. Miljan nas tako uvodi u glamurozni svet, širi onaj, kretenizma, oni i samo oni iz pinkvizitorskon1političkih grupacija (mada je strana je nebitna) da li se radi o jahačicama ili analognim nije naglašeno, ali je primarno na svim medijima izuzev na sixties tv radio stanici, a političke grupacije već pomenute od 2001. pa na ovamo zdušno i na sav glas pevaju onu Borinu ‘O kako je lepo biti glup’ pri tom mislivši na narod naravno, priželjkuju da to potraje do u beskonačnost … Poetronika je pak, posebno, odvojeno štivo, song zbirka a u tim, Miljanovim kockice složene uglavnom naglašavaju sumornu današnjicu (doduše ne katastrofalnopogubnu kao do 2012.) ali ipak sumornu onu, na okolnostima izmenjenim način. Doduše i nakon Prvog velikog rata je buržoaski državni šljam pljačkao ionako osiromašen, preživeli narod, iskorišćavali su ih, udeljivali tek koliko da prežive, jer, zasluge su zaboga zasluge….te se to valjda i prenelo…. I samo komunisti nisu bili u redu jer, kako se obogatiti u takvom sistemu (na stranu manje povlastice), priznati, naglasiti to ….I svi koji pljuju po svojoj komunističkoj mladosti i odrastanju su dobrodošli, svaka im čast, priznanja su tu, nema filozofiranja, samo pljuješ po njima i glavna si faca, najteže je to što su glupi i prosti a ne primećuju da su takvi. Ono, i nisam bog zna kakav poznavalac poezije, nisam ni nabedjeni taj , no u Ristićevomslučaju nema nedvosmislensiti, nedorečenosti, autor je samo preneo stanje sa terena na papir u svome stilu naravno, tako da je ukupno napisano ovde sušta istina, ali nema tih koji će stati, zabrinuto zavrteti glavom nakon pročitanog ovde jer, čarobni štapić još uvek ne reaguje na gluposti i mentalitet koji su pojedinci doneli sa sobom u gradove i varoši te se shodno tom, odrastanju i ponašaju. Sliku dana više i ne posmatramo kao sumornu jednu, svakodnevicu na koju smo navikli, a što nas ne opravdava niti zabrinjava, to je što je, prihvata se bespogovorno, tako da su pozornici suvišni, jer, preneseno iz porodice je na kvadratni koren zastupljeno, te se sada tog slepo drže, brojni oni sa bilo kakvim obrazovanjem. Kinta je vrhunsko dobro, sa tom možeš kupiti i radost i sreću, a ne znati šta je to. O tome zbori Ristić, mravinjaku beskičmenjaka under mediokritetskih više. Miljan se svojim novim naslovom Poetronika izdvojio, na samom vrhu je, najzrelijih onih književnih ali i objektivnih zapažalaca aktuelne već bezmalo četiri decenije situacije, sa nikakvim nagoveštajem na better. Piše Miljan kako je sve otrov, i zbilja, svet je otrov, prevazidjena je i ona, najjači samo opstaju, aktuelna je, ovde po autoru ona, da živimo u okrutnom svetu gde nema praštanja, nema milosti, ne opstaju najjači nego najpodliji, najpodmukliji, likuju takvi samo kada neko pati i ….Trijuf je to …. Pogadja on u srce preciznošću jednog indijanca, strelom, verbalnom onom, no da li će to pojedince naterati na razmisao….. Ako je Bora Djordjević van svake sumnje najveće i najznačajnije poetsko ime u ex SFRJ rocknrollu, to je, po svemu Miljan njemu rame uz rame, jer, ne poznajem niti jednog ovakvog, pa tako, izmedju njih dvojice je evidentna razlika samo u godinama, no, u shvatanjima, oslikavanju aktuelnozabrinjavajuće današnjice (i prošlosti naravno) svakako da i ne postoji. Ristić se ne usteže pisati o negativnostima u društvu kojih smo svi svedoci, svi vide te, ali da pišu o njima, zašto bi, izgubiće radno mesto, ili će ih šutnuti gradski seljaci iz opozicionih onih, redova, jer više ne služe svrsi, te, kako onda ostati samo svoj!? U suštini je prosto, ne prikloniti se niti jednoj od tri suprotstavljene strane (treća je ona kojoj pripadaju neutralci) nego gaziti samo svojom isključivo stazom. Usput, kritički stav o Miljanu i nije moguć, te preostaje samo ono, odati mu priznanje za sve do sada napisano, kao vrhunskom jednom književnom stvaraocu i poeti, a što se sasvim nameće, prirodno je, znajući da se radi o neponovljivom jednom, uz predubedjenost da bilo kakav demanti nije moguć. Miljan je to što jeste i pravi je dragulj u znatnoj grupaciji onih koji egzistiraju na našim prostorima, jer izdvaja se ….
30.09.2026.