Veličanstven je grb Rame. S njim se kroz historiju pa sve do dana današnjega događalo ono što u odmaku vremena počnemo zvati sudbina. Grb Rame u svim odajama svoje sudbine čuva svoje neispričane priče. Dvadeseto stolječe kobno se obrušilo na nedužnu Ramu. Sveopća nepismenost i siromađtvo pogubni su za Ramu i njezinu tradicijsku kuturu – folklor. Prosci iz Gornje Rame sve do šezdesetih godina tog za Ramu nesretnog stoljeća masovno su kružili područjem župe Iuzdol i dalje širom Neretvice da sebe i svoje najbliže spase od gladi i smrti.
Kao dječaku mi to nije bilo jasno, ali su o stanju rado pojašnjavali stari ljudi. Od svih molitava Ramci su jačinom glasa dubinski izugovarali onu: Od kuge, glada i rata, oslobodi nas Gospodine.
Za skromnije poznavatelje ramske zamagljene prošlosti misao Kamena stolica iz Bukovic. semantički se ne produbljuje. Zašto? Zato što na bilo koje pitanje u svezi sa tim nemaju gdje ni naslutiti, a kamo li pronaći makar i površan odgovor. Od 1687. godine šačica pismenih ljudi, uglavnom franjevaca se okanila prepisivanja spaljenog Statuta Rame građenog (većionom prepisanog) Poljičkog statuta. U narod se odašiljala umirujuća poruka kako i bez statuta na ši ljudi napamet znaju ili nauče jedan od drugog najvažnije elemnte tradicijske vlasti. Međutim, u vremenu pred Bečki kongres usmenim putom su se velikom brzinom proširile vijesti kako mnogi etnomentaliteti širom BiH vrše pripreme i šalju svoje zahtjeve kongresu na raspravu i odlučivanje. Jedan od vrlo rijetkih zahtjeva koji je Bečki kongres prihvatio prije dolaska Austro-ugarske u Bosnu i Herfcegovinu je Statut onemoćale Kraljevine Rame kojim teritoriju Rame pripadaju područja četiri kapetanije: Ostrožac, Gorani, Doljani i Prozor.
Kapetanije Duvno i Kupres su se u to vrijeme podrazumijevale ramskim područjem jer ih je u leno ahdnamom dobio Kasumbeg Kopćić. Ne smijemo ovdje pomisliti kako su ramski fratri bili spori i traljavi u pitanjima od velike važnosti. Naprotiv, ramski fratri i jako prorijeđena i siromaštvom ošamućena vlastela žilavo i uporno su se borili za očuvanje svog ostatka teritorija. Uspjeli su za dvadesetak
dana „sklepati“ po svom nahođenju Statut Rame i štafetnom konjicom koja je za jednu noć stizala iz Rame u Beč otpremiti ga u Beč na galopirajućim konjima sa tridesetak litara čuvene ramske šljive i dvadesetak kilograma ramske mekousne pastrmke koja je europski endem i kotirala je kao najukusnija rječna riba na bečkom dvoru. Sve do polovine XX. stoljeća u razgovoru Ramljaka kao završna rečenica mogla se čuti ova; „Tvoja jabuka neće propasti!“ Prolaznik koji čuje tu rečenicu između ljudi (obično dvojice) prvom čovjeku kojega sretne samo dobaci „ja tebi, ti meni“ i svatko je znao o čemu je zapravo riječ. Ona je značila da je neki posao dogooren i da je stvar legla pa samo ostaje još da se opošteni. Pričao sam o ramsko-bečkoj jabuci pok. nastavniku Mili Tomiću čije su aspiracije za funkciju predsjednika općine realizirane. Zapamtio je svaku moju riječ i za uzvrat mi ispričao kako je i on čuo za nekoliko primjera „ramske jabuke“ čime je potvrdio da mi vjeruje bez ostatka. Kada je počeo obnašati funkciju predsjednika općine Mile je na svaku adresu na koju je išao tražeči pomoć, u tašni nosio litru ramske šljive. Svi su u BiH to znali.
Činilo im se to simpatičnim, a mili Tomiću itekako korisnim jer su se vrata proskribiranom kraju i stigmatiziranom njegovom pučanstvu otvarala i tamo gdje se zasigurno kod crvenih vlasti nikada ne bi
otvorila. A Mile k’o Mile, Šutio je i nikome sve do smrti nije htio reći da ga je potakla moja priča. Primjerak Statuta Rame još je u bečkom arhivu. Ima tri arhiva a adresa mi se u ratnom kovitlacu
zamela.. Nju sam zaboravio. Zašto je na Bečkom kongresu uspjela Rama, a nisu primjerice Hrvatska i mnogi drugi subjekti iz monarhije treba zahvaliti ramskoj jabuci koja je pomagala puno jer se zna da je prije dolaska Habzburške monarhije strmoglavo osiromašena, operutana i obezglavljena mekada moćna Kraljevina Rama već bila prestala kovati svoj novac. Ramska jabuka nije oblik mita i korupcije u današnjem smislu riječi. Pravi prijatelji, rođaci, a kasnije i međuetnički kumovi ispomagali su se kada se jedan od njih poklizne. Ona je bila simbolični pečat i najjača potvrda poštenja i obraza ljudi u dogovoru jer se poštenje i obrazli ljudskost dokazivala na svakom koraku tako da se o rijetko velikom poštenju pričalo širom Rame u oba etnikuma što nedavni primjer vraćanja novčanika dječaka Bošnjaka vlasniku gastarbajteru Hrvatu jasno potvrđuje
Stolica iz Bukovice značajan je element u rasvjetljavanju prakticiranja tradicijskih oblika vlasti. Sjedište Neretvice bilo je u selu Gorani i tu je stolica najduže stolovala. Međutim, za razliku od uže Rame u kojoj je ta stolica stalno bila u starom gradu Studencu, ova u Neretvici pomjerala se od sela do sela prema boravištu osobe izabtane za kneza. Selo iz kojega je izabrani knez dugo je slavilo izbor i sa ponosom živjelo cijelo izborno vrijeme, a kada se izbor ponovio, a mogao se ponoviti samo još jednom, onda slavlju nije bilo kraja. Stolica se u atmosferi sličnoj tradicijskoj svadbi prenosila iz sela u selo. Sa njom se prenosio i veliki grb Rame pričvršćen na željeznom stupu da sa njim vjetar ne može omlaćivati i na novoj lokaciji usađivao iza kamene stolice. Ispred kamene stolice seljanke su uprezale svo svoje znanje da tepih staza 10 X 1,5 metar bude što ljepša i da svojom ljepotom mami poglede posjetitelja. Prema pričanju rahmetli Muharema Nuhefendića razdor među dva ramska etnomentaliteta
nije toliko donijela vjera jer se pučanstvo na to odavna priviklo, nego stranke i strančarenje koje je toliko zatrovalo život da su mnogi vlast crvenih dočekali kao spasonosnu, ali su se mnogi ubrzo osvijestili i povlačeći se u šutnju osjećali je degutantnom što su pokazali kroz duge godine sve manjim odzivom na izbore, ali oni su se kod crvenih kao i kod stranačkih danas oktroirali i podešavali na sve
moguće načine. Ni kupovina glasova danas nije novina. Obavljao sam poslove biračkih odbora širom Rame i mi smo uveče nakon 19 sati zaokruživali glasače i glasačke listiće da nam se ne zamjeri neuspjeh.
Šest godina sam kao međuopćinski prosvjetni inspektor za općine Prozor, Jablanica i Konjic pješačio od škole do škole, od sela do sela, od spomenika do spomenika i prikupljao građu koja će mi već ukoričena u rukopisu biti uništena. Žao mi je jer me sveukupna historija Rame uči da samo intelektualno jaki i široko obrazovani ljudi iz Rame, mogu kroz prizmu različitih elemenata prilaziti i pisati o historiji Rame. Oni koji mi spočitavaju aznanstvenost zaboravljaju da je cjelokupna historija turskoga perioda rekonstruirana i nitko ne postavlja pitanja, a za našu Ramu lete svi zvani i nepozvani da joj slavu održe zamagljenu do potamnjenosti.
K r a j