Rajko Glibo: KOLATERALNA ŽRTVA

Svaka kolateralna žrtva počinje iz sitnog tora razularenih duša. Komešaju se virusom zlobe kao šipak ispunjeni vjetropiri. Svoju nejakost obično ustremljuju na one koji, prema njima, naglo izrastaju u veličine i na razini općine, onda regije i države postaju sve poznatiji i priznatiji. To su iskreni i nepotkupljivi borci za pravdu i pravednost pa se na njih u velikom postotku gotovo doslovno odnosi ona maksima Petra Kočića. Tko iskreno i strasno ljubi pravdu, domovinu i slobodu, hrabar je i neustrašiv kao Bog, a prezren i gldan kao pas.
Demokratske tekovine teško se etabliraju u zemlji koja ne može bez autokracije koja se narodnim masama sve uvijenije i sve nasrtljivije prodaje u oblandi lažnih demokratskih dostignuća. Sve to prate manje ili više podlošću zaogrnuta a ponekad i poluskrivena čuda. Prvo što zatucani „revolucionari“ čine je ste da gotovo zaboravljeni grobovi postaju naglo aktivni. Ideološki zatucani do grobova prije stižu svojim rušilačkim nagonom i nabreklom primitinošću od onih koji na groblje i grobove skreću pozornost kao na tajna vrata zamagljene prošlosti.. Na prostorima u koje se duboko urezao balkanluk još uvijek su aktivni pa (iako ne šesto) ipak ponekad upozoravam na Kanun & rajom 21. ( Zakon za raju ) Muslimani mogu orati i sijati po kršćanskim grobljima ako više ne služe za sahranjivanje. Na prostorima zvanim Balkan prema nazivu planine u Bugarskoj malo-malo pa grobovi postaju vulkanski aktivni, a tamo gdje mikro i makro mentaliteti uživaju u sijanju mržnje vulkanska dimenzija grobalja i grobova jača.
Samo hiroviti nazadnjaci i „skromne“ vjerske zatucanosti u mračnim odajama trvenja krišom opravdavaju nasilje nad počivalištima. Otrovna kifla sa svojim susjedima iz ex YU jedini su u Europi koji još kriju arhive doratnih tajnih službi i puštaju ih na kapaljku. Samo na prvi pogled Hrvatrska izgleda kao normalna europska država, a zbiljski je sve do nastanka ovoga zapisa zapravo prčija jugoudbaških faca od kojih malo koja nije ogrezla u kriminalu.
Kolateralna žrtva mnoga zrnca sunca je posijala. Mnoga su joj pokrali odmah po rođenju. Jedan dio umro je u porođaju. Žrtva ne zna kada su joj nametnuli stigmu i trajni gubitak svih građanskih i ljudskih prava. Zemlja koja još uvijek i tako često poseže za tom stigmom stigmatizirajući ljude tajno kao tajne službe više govori o sebi i svojoj kleptomanskoj diktaturi, nego o bilo čemu drugom što bi moglo pozitivno da konotira. Naše mase samo su dodane od crvenih stigmatiziranim Hrvatima iz Zrina, gdje dulje od pola stoljeća nema niti jednog Hrvata, a crvena pravomoćna presuda još je na snazi i živi poput presude da se okorjeli jugoudbaški kriminalci niti iz jedne od ex Yu nastalih nazovi državica još odbijaju izrućiti sudovima u Njemačkoj i nekim drugim zemljama.. Nepodobnjak kao sunarodnjaci iz Zrina nema presude. Ona je usmena i živi. Još tvrdi nepismenjacima kako će svaki vrhunski intelekatualac poput mene naići i proći kroz svoj dio vremena, a samo zločinački stroj je jedini u državi koji kontinuirano održava svoj opstanak i prljavu funkciju. Zar sam višak? Ako smetam onda sam višak?Kolateralna sam žrtva kusaste masovne i osobne nedoroaslosti. Malo znaju. Snalažljivost preferiraju nad obrazovanjem. Bolji je metar vlasti nego kilometar škole govore otkako znaju za sebe. Što manje znaju više se pušu praznim glavama. Loš sam za etnomentalitetne persone jer im hrabrošću neušutkane istine čine samo dobro, a boje ih se kao oštrog trnja. U zeru nade vjerujem, a sve u što se vjeruje mora živjeti.
Svaka proskribirana moralna jakost cijelim životnim tragom je u srazu s nemoralnim i odbojno šugavim vremenom- Na kojoj god se strani nađe ta stigmatizirana jakost u zemljki mržnje je osobnost koja ne zna da mrzi. Što je duhovno jača i odlučnija zarobljenici zla na nju jače atakiraju napakiranim prljavštinama. Taze haber iz metropole našeg protektorata na trenutak mi zaledi misli i nakratko ih ušutka. U depou „Ars Levi“ umjetnika Deana Jokanovića Tomina dogodila se stigma. On je citirao misao Awigdora Powsnera iz 18. stoljeća koji poručuje: „Ako tražiš pakao, pitaj umjetnika gdje je, ako nema umjetnika, znači da si u paklu.“ Korak smo od toga u protektoratu i njegovim susjedama. Neuništiv je pojam „nakratko“ pa sve jače proviruju neušutkane istine koje potvrđuju kako svaki proskribirfani mikrosvjet svojim zčatnim ostvarajima natapa globalni makrosvijet. Nejači je uvijek na gubitku. Destilirana snaga istine proskribiranih je glavni dobitak. 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *