Rajko Glibo: GRADIRANJE INATA

Niko je, ljudi moji, poput mnogih drugih relativno davno, a opet bliže je onom nedavno hrvatsko prezime odnio na istok gdje nije bilo prezimena. Stoljeće poslije svi se u bezprezimenskom kraju u prsa busaju kako su jedino prezimena na “ić”prava njihova prezimena, a sva ostala su pod, nekad više, nekad manje, vidljivim kišobranom nesrpska ili u najgorem slučaju manje srpska.. Oni koji se ljute pa ne žele pjevati na ove note u istom su sosu. Ako zaborave pišat na susjede nešto će mu kao neku pljusku opaliti skorojevići zadrti. Na trenutak je zaboravio pišati po susjedima u prvom glasanju ili sa “ov” glasovanju I baza ga je glasovnim minusima pljusnula po baburastom nosu za bratsku opomenu. U drugom je to zeru popravila taman toliko koliko je dovoljno za “pobedu” kada je Eunija sa čestitkom tri sata uranila. Globalizacija zna kad treba da trepne. Njoj ne smeta što je on kao i njegovi susjedi pao na dno praznog džepa. Neuvjereni iz baze sažališe se po kratkom postupku za svoju pljusku po nesretnom nosu. Neki zvrndaju ‘ebeš sve’ i vojvoda Niko sretan zaplovi na svom manje sretnom doku. Sada je tek izazovna meta svakom urokljivom oku. Deminutivno doki po kratkom postupku preobrazi se pa postade augmentativno. Naučio je na brzake jedno, ali vrijedno. Što uvijenije makro svijet lažima plus obmanama truje, više mu se, ljudi moji, na Balkan-placu vjeruje… Kada vidiš tko i kako mašala lako kompas gubi, onda se ne čudi što stresni poljubac najbrže plus najdublje – ljubi.
Mnogima se nasrtljivo po glavi mota kao podmet ono “nisi bolan, nisi”, a kao prirok “’ebešlija ti si”, ali nešto pametno sve teže se urezuje u glavu, jok; bre, jok! Svi ćorci vide kako recesijsko njegovanje BLAGA narodnog duha sve posniju čorbu kuha pa odgovornost za to drugima nehajno trpaju u antršelj. Kao prvi pop rok sastavi sve dužim stazama krstare za sve manje pare kao pelinkastu utjehu.. Nije lako, brale moj, naići na pare, a sve je rizičnije iščupati ih iz sve zamućenije bare. U zraku leluja eunijina čestitka poslata prije da “otme” ono glasova starom vlastodršcu pa sirotak grdno izgubi. Možda ceh plaća “oaza blata” zbog eunijinog niskokaratnog zlata. A blećci u nama ne prestaju da se pitaju jučer, danas pa vazda tko je u svoj toj kaši kome pravi, a tko krivi gazda.. Odavna je skontala baka Aleksija ušutkanu istinu – što je pametnija sve žešće batine dobija, a ljudska prava čuva joj jedna jedina sImentalka krava.. Od davnina su u sukobu i tužakaju se između sebe patrijarhat i matrijarhat, ali naš suvremeni matrijarhat urokljivošću zarazi sve muške huje pa više ni brat bratu ništa ne vjeruje. Majka se satra od učestalih opomena svojim dvojcima: Umukni, jadan ne bio, umukni, jer nisi Sokrat. Pazi da ne dobiješ šakom za vrat.
Na natječaj za dodjelu književne nagrade „Vuk” za 2012. godinu tijekom tradicionalne kulturne manifestacije XXVI Dani humora i satire prilažem dvostranični uradak pod šifrom “bajdalija” i naslovom njoj što bližim da joj što bolje prija. Zakocenuti autor, Slavice, gleda Te sa vizitke i nemoj se ljutiti, već zrakni poglede pitke. Namigni namigišli penziću i on će Ti poslati još koju priču. Naoštri žmigavce za prazni mu džep drmatorima oko sebe jer slatko je slatko. Znaš, jučer ulazim u dućan i kod kasirke stadoh do jedne finćukaste dame. Mjerkam je požudno. Kasirki rastu zazubice. Kao da Te Bog sebi pravio- kažem da je prvo što sam pomislio, ali kada sam ugledao njezinu veliku žensku torbu, vidim da si udata ljepoto moja Tvoja me torba na prečac ušutka, znaš? Ne znam? Bolje je reći ne dam. Neke druge jauklije kažu kako samo udate žene nose velike torbe. Smije se grupa bakica da crkne od smijeha, a sve ih kao i mene kriza uozbiljila kao voštane figure iz kuće slavnih.
– Imam ja sina od dvadeset godina- veli ona.
Neka sina, neka. On ti ne brani da činiš dobro i budeš što slađa za sve oko sebe. Sin neka je zdrav i živ, a Ti tjeraj svoje. Koliko god smo od bakica krili, vide one što je. Vide kako u nas dvoje upaljene oči kao zacementirane stoje. Od čednosti obnevidješe jer hine kako se stide. Htio sam , Slavice, ovo ukomponirati nekako u poslatu priču, ali prešišala dvije stranice i cenzori na to viču. Kada je tako neka je bar dobra Slavica to znade pa ne želi preko bilo koje barikade. Ja telepatski osjećam da si Ti dobra i šaljem Ti pusu pa ako poguraš za mene, onda dobro, ako ne, onda ništa. Čekam svrbežljiv od češkanja da opet iskoči neko novo dobro. Moja vizitka je Tebi čestitka. Ne daj joj da se podviruje pod tuđe suknje. Pozdrav tradicionalno slatkoj animatorici velike kulture u malom mjestu od kreatora koji sanja feštu.
Mom kolegi malo se toga mijenja. Pitam zašto, jer bi digao nos na istinu da je davno zasp’o. Zatreperi njegova odana poopćena fora “jednostavno je to k’o grah.” Opet njegovo tamo-amo jer gdje naši ljudi kažu pasulj on kaže grah, a tamo gdje kažu grah on kao uinat zvrcne ono pasulj. Zar ne vidiš čovječe? Preni se majka mu stara, preni u sebi bubnjara da oglasi kako iz svih pora makrosvijeta u konačnici sipi tek ’ebeni strah. Jedni palamude, drugi ne čuju pa dalje svoje gude. Onim zvrkastim prepečene foluške prelaze kao nove preko usta. U leđa im pušu kilometri iskustva.. U pravu si, jaro. Na sceni je hiper produkcija tehnike i tehničara. Tu i tamo preskoče recesiju, ali opet bez para. Eksplozije dara sve su jeftinije, ali garnirane sofisticiranim nasiljem pa grubostima to im se laktanje očituje kao finije. Jok, bolan, jok. Ograđuju se od svega online jogunastog kao časopis “Život” U modi je kratki onlinaški postupak “sviđa mi se” To se vraća usmeno književna era: “znam, pričali su mi”. Da, da, “pričali su Ti.” Insekti, srećo, ne priznaju farsu, prešućuju skepsu kao da za nju ne znaju, ne traže ni od koga ništa i ništa nikom n daju, sve što im ne paše šutke po skraćenom postupku eliminiraju. I nu ti vidi? Nasuprot insektima skepse fanova prema novom blate pravce i bendove. Nije napasno, ali zarazno prangijaju i mlate u prazno. Okreni obrni svi traže nova uzbuđenja a ja ili sam ošamućen, ili opažam kako se bitnost malo mijenja. Uvrnutim živcima oni pravdaju sve. Ja oguglao na bujicu zla to ne radim. Ne i ne”! Kod mene umjesto ozona nosnice šibaju mirisi osušenog poštenja istisnutog iz poštenjačina I zakrabuljenom na njihovom licu preobraženi u famoznu tricu. Crni grebeni taru mi se o rebra. Svaka čuda ulijeću mi u njedra. Krivo im što moj duh leluja ponad njihovih oluja. Davno su dali zapovijed “voljno” mojim očima i ušima. Umirovljeni jezik se ipak kontra njih klima. Gube živce što ja razvlačim i nikako da otegnem papke. Nemirne sjedina odavna su pobjegle, jer zbog pogrešnih koraka pati njihova pora svaka.. Čim umisle kako se moji živci razgoropade gradiraju inat da se još jače slade. Kroz prazne im drvene duše vjetar dobrote nikako da zapuše.

2 Responses to Rajko Glibo: GRADIRANJE INATA

  1. prozaonline каже:

    Kada sam ovaj tekst rajka Gliba objavio na Prozaonline, nisam ni slutio da će to biti poslednji njegov prilog za Prozaonline.
    Neka mu je slava i večno hvala…

  2. Amika каже:

    „Na sceni je hiper produkcija tehnike i tehničara“, piše Glibo i svojom individualnošću i spojem erudicije i narodnog govora to pokušava da neutrališe. A na kraju teksta piše:
    „Krivo im što moj duh leluja ponad njihovih oluja. Davno su dali zapovijed “voljno” mojim očima i ušima. Umirovljeni jezik se ipak kontra njih klima. Gube živce što ja razvlačim i nikako da otegnem papke.“
    Sluti, zna? Zato je tekst ostao.
    Slava mu.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *