Almir Tursunović: U POTRAZI ZA IZGUBLJENIM JUNAKOM

Čitaoci, od onih koji čitaju u autobusima i takvih koji pate od nesanice, pa sve do onih koji zarad književnosti propuštaju ono što mediokritet naziva „životom“ – svjedoče o tome sa koliko se različitih svjetova moderni čitalac upoznaje čitajući ne samo novije tvorevine koje nazivamo književnošću, već i klasike koji u svjetlu današnjeg neakademskog poimanja pisane riječi, a mišlju osrednjeg čitaoca gube na imenu i suptilnim snagama (sa)čuvanim u naslovu istog.
U svrhu olakšanog kontemplativnog posmatranja protagoniste koji sve brže i sve uspješnije mrvi kalup književnog junaka oblikovanog tajanstvenim snagama sredine u kojoj živi, ostavićemo se umjetničkog vrednovanja i ocjenjivanja književnih djela već na početku. Zanemarit ćemo recenzije nekompetentnih i egzaltiranih i zaboraviti svaku kritiku, teoriju i apologiju koja će nam smetati i kočiti (ne)svjesnu recepciju simbola i motiva o kojima će u nastavku biti govora.
Je li moguće jasno razaznati stupnjevitu zamjenu književnih junaka s likovima kakve danas poznajemo i koliko je to moguće meni kao mladom aspirantu i nekome ko eksperimentiše s esejima a ne nekome ko je studirao filozofiju na tom i tom univerzitetu i ko se, nakon neprilika u Parizu ili odslužene robije u Sibiru, vraća u to i to mjesto i potpuno posvećuje književnom radu – ja ne znam, ali odvažiću se na takav poduhvat i pokušati, ako ne dosegnuti odgovor na pitanje, onda barem objelodaniti jedno takvo i pretvoriti ga u svojevrsni traktat kojim ujedno najavljujem i sopstvene književne aspiracije, tematiku o kojoj kanim pisati i aspekte s kojih ću pristupati navedenom.
Ovo, dakako, neće biti nikakav historijski pregled niti studija o razvoju književnog junaka kroz vjekove. U kontekstima priješnjeg i današnjeg dotaći ćemo ih se samo da bi na najjednostavniji način pokazali neobičnu moć motiva i simbola da stvaraju, oblikuju i utiču na percepciju neke ideje, u ovom slučaju književnog lika koji, osposobljen i oživljen takvim motivima, dobiva iznimno jaku i neporecivu moć uticaja na stvarnost. Zvaćemo ih sredstvima astralnog figuriranja.
Šta je to što bi se Dostojevskom učinilo zanimljivim kad bi danas, šesnaestog u mjesecu septembru 2012. ustao iz groba i latio se pera? Bi li „tavani i podrumi petrogradski“ bili jednako zanimljivi i pretočivi u umjetnički izraz kao i u vrijeme kada je on stvarao? Šta je to što idiotu, bludniku ili frajli ne bi dalo da opstanu u sadašnjosti i zašto su, za ime nebesa, ostavljeni u prošlosti sakrivenoj tamnim tapetama, u prostorijama s oskudnim osvjetljenjem gdje je zbog duhanskog dima teško disati? Postoji li danas neko okruženje koje bi bilo dostojna zamjena utočištu najnižih ili najviših društvenih slojeva i zašto ga je, pitajmo se, uopšte potrebno zamijeniti?
Dakako da je različit društveni sistem i vrijeme kao nosilac kulturnih i društvenih tekovina sasvim racionalan odgovor na zadnje pitanje. Sukcesivna zamjena ide uz smjenu književnih škola i stilskih formacija čija načela i drže protagonistu u životu. Isti umire zbog slabosti i nemogućnosti da preživi u vremenu i okruženju koje mu je strano i neprilagođeno. Sredstva asralnog figuriranja, vidimo, nemaju moć nad time. Dalje se nećemo zamarati pronalaženjem niti objašnjavanjem uzroka koji dovode do smjene ondašnjeg junaka s pozornice književnosti na koju se danas svejednako izvode šabloni. Ne kažem da ih nije bilo već se posvećujem onima danas kojih je uticaj i više nego traumatičan da mu se ne bi poklanjala pažnja. To su tako snažni šabloni ukorjenjeni u kolektivno (ne)svjesno da se svako protivljenje, bilo njima ili njihovim zagovornicima smatra smiješnim, gotovo perverznim. Upravo ovakva jedna ovisnost o ostvarenom mišljenju (vjerovanju, praksi, kulturi; u modernom vremenu: trendovima, modi i svakom postupanju, moliću lijepo, mjerodavne većine) i jest najjednostavniji mehanizam na koji djeluju likovi koje sam ranije spomenuo. To je suština uticaja kojemu se ne može izbjeći, uslovno rečeno. I afirmacija i negacija istog upućuju na njegov simpatetičan uticaj. Zato takve kreature zovemo arhetipovima i nalazimo ih, jasna stvar, ne samo u književnosti već u svim kulturnim oblicima.
Nema ničeg posebno mističnog u gorespomenutom uticaju. Mističnost je posljedica hermetične terminologije i tematski motivisane dogme:
mitologija i bogovi;
psihologija i kolektivno nesvjesno;
hermetizam i astralni svijet…
Spisak nije beskonačan ali kategorisati previše ne smijem.
Sve tvrdnje navodim služeći se riječnikom ezoterije samo u onolikoj mjeri koliko će mi, u kontekstu izvornog značenja, pomoći da se čitatelju predoči zamišljeno. Čitatelj je konzument književnosti a ne student okultizma. Zato ja igram ulogu ne maga već književnika (ali sijedog i bradatog književnika, u liku Hermesa Trismegistosa dakako).
Ako se vratimo na društvo kao stvaran teren na kojem se može posmatrati uticaj arhetipova, sljedeći primjer je najjasniji za objasniti pojavnost jedne jedincate prirode maskirane različitim atributima. Ujedno će poslužiti i kao primjer dinamičnosti svega pojmljivog i podložnog umjetničkoj ili kulturnoj apsorpciji.
U tom smislu nam, recimo, muško više nije maljavo i bradato već je svedeno na sjajnog, glatkog Dorifora: do takve jedne krajnosti da se svaka dlačica na tijelu, bilo da je vidljiva ili nedokučiva sunčevoj svjetlosti, smatra gadošću i neurednoću. Kao da je sramota imati čupava prsa i kao da obrijane noge korpulentnog muškarca nisu i više nego derizoran prizor! „Heraklo se naruga ginekofonu što ga je sreo u selu i stade se depilirati.“ (Apsurd ovog iskaza nije digresija i sasvim je priličan na ovakvom mjestu. Neka čitatelj razmisli!) Kakvo je, pitam ja vas, muško koje nije dlakavo? Zar onakvo kakvim nam ga prikazuju televizija, štampa i internet? Zašto su brkovi i brada sve manje atributi viriliteta a gola prsa i našminkan mladić sve više? Ne pristaju li čekinje licu muža koji hrani porodicu jednako kao što nabujale dojke pristaju tijelu stasale djevojke? I nije li, moliću, neprirodno brijati dlake ispod pazuha a znati da nedostatak istih na spomenutom mjestu ukazuje na cirozu jetre? Obrijan muškarac kao simbol čini se disfunkcionalnim, ogoljenim, izdašnim i neupotrebljivim u svakom andro-kontekstu, ali zahvaljujući medijima kao arealu djelovanja arhetipova, danas nije tako. Ovaj pasaž nema za cilj opravdati nijednog od tipova muškarca – jasno da, uslovno rečeno, nema herkulskih umjetnika i hamletovskih bildera isto tako – već će nam pomoći da zamislimo pristojan korpus simbola i motiva kojima je svrha pojačati figuru muškarca kao takvog.
Vjerujem da bi današnjem društvu, isto tako, upitna bila i muškost dječaka kojem se skupljanje cvijeća ili kukaca čini puno zanimljivijom aktivnošću mjesto trčanja za loptom! O kakvoj borniranoj masi je riječ govori činjenica da su najveći botaničari bili upravo muškarci (počevši od Carla Linnéa). Bi li takav dječak, krhak i očaran ljepotom prirode, opravdao ideju književnog junaka ma kako tragično ili proslavljeno završio zaista bi vrijedilo doznati i vidjeti kako bi se, jasnije i u konkretnom obliku, snašao u ulozi junaka kojeg tražimo. Od „mačo muškarca“ se, ne zaboravimo, traži da se bavi i sportom i da redovno posjećuje teretanu, a svakako se zanemaruje značajna činjenica da okosnicu korpulentnog muškarca pronalazimo isključivo u vrlinama marljivosti i odgovornosti, što će reći da muško ima herkuloidnu fizionomiju jer obrađuje zemlju (vidi: mužik, muž, muškarac) i obavlja za porodicu korisne aktivnosti a ne zato što provodi vrijeme umarajućim podizanjem tereta težeg od par kilograma na spravama kojima su krcate današnje teretane.
Eto na koji način kvalitete postaju simboli i kako dobivaju na težini pri masovnoj percepciji, svjesnoj ili nesvjesnoj. Možda ni vrijeme nije to koje pravi razliku u kolektivnom poimanju muškarca kao takvog, ali kako rekoh, simbolika i kolektivna imaginacija se jamačno razlikuju i naš je zadatak istaknuti takvu razliku u književnosti, bez naprezanja da se otkriju ili smisle uzroci (radilo se o vremenu ili nečem drugom) koji su doveli do spomenutog razlikovanja.
Ovime je postalo evidentno da ne mora čovjek napamet znati rječnik simbola da bi posmatrao stvarnost s aspekta koji približavam čitatelju. Ne mora biti ni semiotičar da bi uočio temeljne razlike u slici muškarca popularnoj danas: onoj koju slikaju mediji, slici dobrano i odveć integrisanoj u kolektivnu imaginaciju i slici muškarca čija je muškost, nažalost, upitna jer se odlučio umjesto fizičkom aktivnošću baviti književnošću ili umjetnošću (budući da je zadnje navedeno najkristalnija opreka prvospomenutom). Integritet muškarca postavlja se kao determinanta, nažalost, ispred prirode i hromosoma. Integritet ili samoostvarenje koje odmiče od očekivanog, prosječnog i istrošenog, tvrdim, savršeno su sredstvo pokretanja i stvaranja lika iz naslova.
Čitatelju bi u ovom dijelu trebalo biti jasno na koji način simboli ostvaruju svoju funkciju ne samo u književnosti i umjetnosti, već i u svekolikoj stvarnosti. Nikog ne treba ubjeđivati u nadnaravnu moć masovnih medija. Obezbjeđuju je – upravo arhetipovi a oni su, kako kaže Tomislav Budak, autor mnoštva tekstova na temu arhetipova i kosmičkih obrazaca, kolektivni karmički obrasci upisani u kolektivno nesvjesno čovječanstva u obliku praslika, odnosno nesvjesnih predodžbi koje vrše snažan utisak na ljudsku psihu.
Šta bi književnost bila bez kockara i škrtaca? – pita Josip Novaković, autor Radionice pisanja fikcije, sugerišući nužnost upravo arhetipova i nepromjenjivih ideja do kojih se dolazi upotrebom sredstava astralnog figuriranja. Zajednička im je namjena i profiliranje lika. Potonji ne postoji bez njih i na taj im način osigurava postojanost. Ovakva implicitna uloga simbola ili motiva isključivo je intra-književnog karaktera a uticaj na čitatelja ostvaruje se putem utisaka. Na ovakvim utiscima prečesto se temelji i umjetničko vrednovanje ostvarenja različitih majstora. Razumijevanje će izostati, ali utisak sasvim sigurno neće! Dojmovi dopiru do svijesti konzumenta i svakim ponovljenim draženjem raste moć stvorenog, ostvaruje se veći uticaj i time pospješuje nezavisnost konsekventnog motiva i načela nekog umjetničkog stvaralaštva (pojedinca, umjetničkog pokreta i sl.).
Dalje simbolima, arhetipovima i motivima nećemo poklanjati značajniju pažnju budući da smo pokazali kako su razlike u likovima uslovljenje latentnošću upravo simbola i motiva sveprisutnih u književnosti a kojih često ni pisci sami nisu svjesni. Književnost je, jamačno, manje ili više minuciozno istaknut sklop motiva: koji se ponavljaju i vrište iz Astralnog Svjetla, Duše Svijeta, istovremeno dozivajući entitete nepoznate čitatelju, a često i piscu. Sve drugo – nije književnost! Dakako, opširnije bi se o sredstvima astralnog figuriranja (motivima i simbolima dakle) mogao napisati novi esej.
Ono što nas sada zanima jeste teoretski moguć književni lik koji bi po analogiji na junake Dostojevskog mahnito tražio mjesto i ulogu u životu a služeći se krajnje umarajućim tiradama i periodničnim, maničnim raspoloženjima. Postoji li profil junaka kojeg bi se dalo sukobiti s vremenom, drušvom ili samim sobom? Kakvi su i ima li razumnih izgleda za takvo što, bez obzira što konvencionalna književnost ne pokazuje potrebu za figuriranjem takve ličnosti niti ispitivanjem njenog funkcionisanja u društvu? Je li vampirski imaginarij zaista jedina popularna transpozicija našoj stvarnosti ili su skriveni predjeli ljudskog uma dovoljno sposobni, pretvoreni u umjetnički izraz, pomjeriti fokus s posvemašnjih fiktivnih svjetova na unutrašnji svijet junaka koji strada zbog nemogućnosti da se uhvati u koštac s današnjicom? Možemo li pronaći ljepotu i dubinu u stvarima koje na prvi pogled nisu vrijedne pažnje ili su, naprotiv, skaredne i odbojne?
Hermetičnost i dosljednost nekog umjetnika pružaju mu zaštitu od mediokriteta, istovremeno osiguravajući, zavisno od stila i izbora ekspresije, jedinstven dojam. Samo takvo stvaralaštvo produktivno je, simbolički sugestivno i obezbjeđuje impresiju. Takva su sva djela koja ubrajamo u veliku literaturu.
Vrijedi li posmatrati jogunjenje ličnosti koja nam je poglavito nerazumljiva i antipatična, ali hrabra i spremna odati sopstvenu viziju stvarnosti? Nešto u stilu Faulknerovog snopsizma:
modernog naturalizma i animalizma primitivne sirove i surove klase skorojevića,
skrivene mogućnosti ljudskog uništenja,
socijalnog rasapa,
(William Faulkner Izabrana djela, knjiga 2., Globus Zagreb i BIGZ Beograd 1988.),
i tako dalje i tome slično…
Predviđam dolazak junaka koji razbija stereotipe i zamjenjuje šablon nestvarnog. To je junak iz naslova, pojedinac koji traga za identitetom i samoostvarenjem! Pojedinac koji doživljava rasap ne nalazeći pravca u kojem bi djelovao i spoznavao. Takav pojedinac nipošto nije nerealan i idealiziran, već je slika mlade osobe koja, u svijetu multikulturalne klime i potenciranih različitosti, teško pronalazi izbor i mjesto na kojem bi se skrasila. Shodno nesaznatljivom prostranstvu odlučivanja i djelovanja, on se neprestano pita je li ispravno postupio. Drukčiji izbor kojega se ranije nije sjetio ne da mu se pomjeriti naprijed i eto nam sasvim priličnog mjesta za isticanje sveznajućeg pripovjedača, neću reći: unutarnjeg monologa.
Premda je ishod ovakvog eskperimentisanja: utrpavanja prije zamišljenog lika u okvire postmoderne neizvjestan, svejedno se neću odreći figure (ne)ostvarenog mladog čovjeka koju današnja književnost zaboravlja. Šarenilo profila decentnih za takvog junaka je nešto čemu danas jedino psihologija posvećuje pažnju a integrisanje arhetipova i arhetipovi uopšte svedeni su na predmet proučavanja transpersonalne psihologije i okultnih znanosti koje se prosječan čovjek ne trudi ni razumjeti.
Umjetnik
ili pisac,
bludnik
i idiot…
Prostitutka
ili homoseksualac?
Spisak (ne)svakidašnjih likova – onih čija uvjerenja, zanimanja i vjerovanja nadrastaju granice uobičajenog a koji razlikovanjem upućuju na veličanstvenu ideju humanizacije je beskonačan, a esej neadekvatan za obradu i karakterizaciju svakog od njih.

septembra 2012.




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *