Mirko Popović: NE ZABORAVI…

„Ne zaboravi voljeti… Samo ćeš tako odrasti, mali labude moj…“ kao da još čujem očev glas.
Ostajući siroče, tako sam duboko osjećala kako taj glas nikada neće izblijedjeti, kako će uvijek trajati kao neizgubiva (samo moja) sadašnjost, najsvjetlija stvarnost u mom duhu.
Stižemo, Margareta, trgne me Katty nježno spustivši ruku na moje rame. Znala je moja Katty kako ponekad tako snažno zagrlî i zaboli minulō, razumjela me, osobito sada kad se nakon pedeset godina približava trenutak rastanka i moga povratka u daleki zavičaj.
Penjući se stepenicama koje vode iz metroa, nisam mogla pred svojom Katty prešutjeti netom doživljene žive slike: Vidjeh ponovno roditelje, nikada dosad tako neobično i tako stvarno. Naslonjeni na daleke tamne vodopade, gledaju za mnom, usamljeni… Kroz njihove suze vidim zimske kiše, turobne samoće u pustim danima, brigu njihovu nad mojom budućnošću. Iako majku, kao što znaš, gotovo da nisam zapamtila, ali u trenu vidjeh nešto kao njen duhovni oblik.
Katty me zagrli snažnije i predloži da nakon prethodne bučne i oproštajne noći s kolegama i prijateljima moju zadnju noć u Chicagu provedemo zajedno. Imala je pravo: u njenu društvu proplamsaje moje sve dublje nostalgije potisnuli su razgovori, glazba i sjećanja na naš zajednički život u Americi. Vraćale smo film u vrijeme upoznavanja… mladalačkih lutanja… godine školovanja. Na filmu naših uspomena nizali su se uspjesi na akademiji, zajedničke izložbe slika koje su plijenile poglede i znatiželju, ali i oni dani koji su ostali – umjesto danâ sreće, upoznavanja i ljubavi – dani razočaranja i gubitaka. Spoznavši surovu istinu da sam se umjesto ubrane pregršti radosti, umjesto bračne sreće, suočila sa Alenovim drogom proizvedenim rezonom kako moram biti njegov rob, igračka i vlasništvo, predmet njegovih hirova i iživljavanja, nisam imala izbora, osim otići, sačuvati život, dostojanstvo i ponos.
Izdržat ćeš, Margareta, javljao se glas, snaga u meni. Gledaj na to kao na križ koji svi nosimo. Okreni se u sutra, jednom će biti iza tebe ta teška životna stranica iskušenja… Ah, zar to moje srce oslonce traži u Filipu? Je li takvo razmišljanje nedopustiva sloboda? Ili posebna smjelost? Ili samo iluzija, jer Filip – gdje je danas dječak iz moga djetinjstva…
Zaspala sam na krilima sjećanja i u najnježnijoj jeci prve ljubavi. Koja možda nikada nije ni ugašena… U snu sam vidjela i pokojnu tetku Elzu. Najjasnije sam shvatila njenu zabrinutost, odricanja, borbu za moje odrastanje bez stranputica, borbu za uspješan završetak školovanja, za neki status (o statusu je izričito govorila. Ta njena riječ, ta zadanost ispreplitala se kroz moje košmare i nesanice nakon njena odlaska s ovoga svijeta).
Dok je jutarnji tutanj velegrada razbijao noćne sjenke koje su me polako napuštale, a ja u tim neopisivim trenutcima nekim svojim unutarnjim ticalima vagala svoje padove i uspone razapete između stana i posla, stresova, trke i stvaranja; dok su impresivne gomile oblakoderâ poslije grmljavine mlažnjaka nestajale, tonule u sivilo daljine, u iluzorni sjaj sreće – pitala sam se hoću li sliku staroga kraja više igdje i ikada naći. Osim u sebi! U sebi i na nekim platnima na kojima sam ponekad uhvatila palme i maestrale iz uvale djetinjstva. Tada vidim moje i Filipovo davno vrijeme dječačke bezbrižnosti.

* * *

Sunčice, očev glas doplovi niotkud. Šum vjetra u nestvarnom, ravnodušnom kamenjaru zatvara mi oči. Kao da me želi uvjeriti da sam doista tu gdje sam se rodila, a ja gledam i čini mi se kao da je sav onaj život do praga moje mladosti bio neki drugi život, ili tuđi, nikako moj. Šum vjetra u rano popodne vedroga zimskog dana… kao da želi toplo i zaštitnički zaustaviti, osušiti suze. Zašto bi? Neka teku. Kroz njih vidim kako se daleko na nekom ušću svijetle dani i otvaraju vrata velikoga, dalekog svijeta moje budućnosti. Eh, kako brzo svi ideali razgolićuju svoju suštinu: krhkost i prolaznost! Ulažem napor da me mimoiđu slike davne Margarete. Uzalud, jer ovo je stazica kojom me otac držao za ruku ispraćajući me do škole. Sjeti li se i Filip kamenog puteljka po kojem smo pronijeli pupoljke mladosti, na kojem su u nama rasle godine? Sjeti li se nekad lopte krpenjače i one velike kamene ploče na kojoj smo se igrali…?
Pamćenje na mamin lik najednom mi seže do jednog detalja koji obgrljuje omaglica: u naručju sam joj… plete mi pletenice… Tu se gasi slika i ja vidim kako je među brdima sve tamno i tiho, i glas čujem iz toga tužnog sivila: Neka Margareta ostane gore u sobi, s tetkom.
Dok je jecalo zvono a povorka prolazila, ja sam, čelom naslonjenim na prozorsko staklo, tiho kazala ono što mi je tetka Elza šapnula: Zbogom, mamice…!
Nisam mogla razumjeti da je nikada više neće biti.
Otac je sve češće odlazio u vinograd. I dugo ondje sjedio. Zamišljen i sam. Jedne sam večeri iz dvorišta slušala tetkin i tatin razgovor: Ti si svjestan toga, Marko, da Margareta…kad malo poraste… nema kuda, već k meni, u Ameriku… Činilo mi se da sanjam. Kamo će tada moj tata? Kako to da je tetka zanemarila, ili samo u trenutku previdjela, tu strašnu činjenicu? Upamtila sam neprospavane noći i moje ne kao bolan odjek u svim danima koji su dolazili. S danima su tekla i tatina duboka zapadanja u sve veću tugu i bolest.
Bio je moj deseti rođendan… i bile su najcrnje noći moga odrastanja. Pitala sam tu tamu, neizlistanu knjigu života u tihoj uvali siromaštva ima li negdje ljepši, sretniji svijet. Umjesto odgovora, očeva je bijela, gotovo prozirna ruka prelazila mojom kosom, a u njegovim očima te večeri (nikada ih nisam zaboravila!) stajao je neobičan sjaj! Kao da je želio obasjati moju budućnost, sići nad nemirno more kojim će otploviti njegova mala Margareta. Kao da je sa strepnjom dodirivao zamke, raskrižja, iskušenja i radosti mojih još negaženih puteva. Tim pogledom kao da je htio razgrnuti vidike moga budućeg života, dogledati ga, odlutati niz nepoznate dane koji su stajali preda mnom kao bijeli, prazni, neispisani papir sudbine. Je li imao potrebu sakriti suzu koja mu je zaiskrila u oku i brzo se otkotrljala niz obraz? Prošaputao je: Ne zaboravi ljubiti… voli sve ljude… voli tetku i poštuj. Samo tako ćeš odrasti… sunčice… mali labude moj… Ono što je htio još reći zamrlo je i njegova uvenula ruka iz koje je iščilila posljednja kap snage lagano se pomjerila na mojoj. Zadnji put.
I zaustavila.
Okamenila sam se u velikom tamnom viru koji je progutao sve moje radosti.
Znala sam da ni tate više nije bilo. Bila je jedna zvijezda u rano jutro sama na nebu. Bila je velika i sjajna nisko nad čemerikama. Bile su nečije ruke koje su me držale kad je neumitnost u crni lijes zakucala sve što je činilo moj mali život smislenim.
Filip mi je u nebeskom beskraju prstom pokazivao na dvije zvijezde. Eno, ono je tvoj tata, a ono je tvoja mama. Nikada neće nestati…

* * *

Dok u zbrci čuvstava razlučujem zbilju od sjećanja, u svemu oko mene što je ostavilo tragove nekadašnjeg postojanja stoji miris nestaloga života. U najbolniji prizor urezujem buket poljskoga cvijeća, boje latica polažem na mahovinom i lišajem zaraslu grobnu ploču.
S treperavim plamenom svijeće kosnu me bol, ili glas, ili nečiji pogled…
„Margareta…“, neke suzne oči polete mi u zagrljaj, blijedeći. Dlanom obrišem obraze i vidim kako se kroz debeo hlad čempresâ probija jedna zraka sunca. I gleda me… u srce.
U živim, zrcalnim vodama prošlosti preda mnom je ponovno davni svibanj kad sam mahnula na pozdrav Filipu, pustoj kući i brežuljcima, mirnom moru s dva bijela jedra u daljini. Zelenio se jasen uz puteljak kojim smo tetka i ja otišle… u sretniju budućnost, dalekoj enigmi koju je otac htio odgonetnuti i nad čijim je putovima strepio pred svjesnim krajem svoga života, putevima koje je – ostavljajući me hladnoći velikog svijeta – želio sagledati, dosegnuti i pročitati, pronići u one životne valove s kojima će otići plavi čuperci njegove male Margarete.
Što…?! Je li to glas ili uspomena?, okrenem se. Htjedoh uvjeriti sebe… Što htjedoh? Ostadoh zatečena. I nijema.
…Da, ja sam… Filipovu ruku osjetim na ramenu, šum valova u oživjelim valerima srca, ili mi vrpcu pamćenja leluja vjetar vraćajući nemir i davne dane.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *