Jagoda Kljaić: KAKO PREVARITI SAN

Dragocjenih sat vremena današnjega dana izgubila je u „guglanju“. U kući nema ni malu ni veliku sanjaricu, a morala je potražiti neko tumačenje noćašnjega sna. Ispala joj kosa, od smeđe, prirodne i poluduge, ostala kratka, sijeda i poprilično prorijeđena. Sanjarica kaže: gubitak novca ili prijatelja. Momentalno bira: bolje prijatelja nego novac.
Obećala je posjetu teti Veri, stara je, teško hoda, živi sama. Na vratima njene garsonjere sudara se sa Blankom koja baš izlazi, sjeda na najbližu stolicu, opa, jastučić topao, skače kao ofurena – je l’ ona sad tu sjedila – jest – uh, kuku meni, ako ima upalu jajnika, mjehura, hemoroide, proširene vene, preći će na mene – nije dovoljno da prevrne jastučić, skače naglo na drugu stolicu.
Tek će teta Vera:
– Ma, čula sam da je Gita pala i slomila ruku.
Savija prste lijeve ruke, da, ljevakinja je, i netremice bulji u svih pet nokata, nekako joj neugodno da se počeška po guzi, pa teta Vera bi joj mogla biti mati, zato traži spas u noktima, kod kuće će ono drugo.
Dok priprema neki bućkuriš od ručka, svejedno neće biti kod kuće kad Milivoj stigne,
ulazi Sonja, bez kucanja, navika, gdje je ona cijelo dopodne, a prijateljica ima problem:
– Dignem se jutros, sve normalno, sagnem se da do’vatim papuču što se otkotrljala pod
krevet, kad me žignulo kroz plećke, odavde – dovde.
Veliki je nož bio u Vesninim rukama, baš je sjeckala luk srebrenac, ali se ne usudi mahnuti prema Sonji da je odbije, pa ju je ova ipak uspjela dohvatiti, od vratnih joj pršljenova do trtice, cijelom dužinom povukla svojom rukom, da pokaže gdje je nju presjeklo u leđima. Ništa Vesna nije mogla napraviti taj trenutak, samo potpuno nespremna ostati u čekanju. Da je opako presiječe u donjem dijelu leđa, kad je šnirala cipele, oko pola dva, jer joj doktorica radi od dva.
Jučer je ranom zorom vadila kompletnu krvnu sliku, nakon pet godina, ide po rezultate, sve je u granicama normale, malo popričaše o stanju u zdravstvu, kadli, puk bato, kuca doktorica o okvir otvorenoga prozora koji joj pada na desnu ruku, Vesnu oblije znoj, doktorica nije primijetila, nije u opisu posla. Stolarija nije drvena, nego PVC, sve gore od gorega.
Sve vrijeme prati je onaj noćašnji san. Ona bez kose, nemoguća situacija. Bez novca – poznato, bez prijatelja – moguće, al’ bez kose, ne, to nikako.
Iz zdravstvene siječe prečicom do kuće. Preko livade, dječjega igrališta, nije dugo bilo kiše pa je onaj jarak suh. Dosta joj je za danas međuljudskih kontakata, treba mir. U susret joj dolazi …
Zamolio je Bijeli, još prije petnaestak dana, da mu sredi jedan zapis o nogometu, za monografiju o stotinu godina gradskoga kluba. Kako ne bi, nije to neki posao, lektorirati desetak kartica, nije to roman ili novela, pa da svaka riječ mora biti na svom mjestu. Uzela je rukopis u ruke prošli vikend, katastrofa, polupismeno, rečenične konstrukcije koje prerastaju u nerazumljivost. Kakva lektura, potrebna je prava i ozbiljna redaktura. Naljutila se, kako itko može pomisliti da je nešto dobro napisao. Ali, ne može mu to reći. Nekidan obećala da će do petka sigurno završiti. Danas je taj petak, rukopis nije ni pipnula. — Moram preko vikenda, nema više odlaganja, Bijeli će biti toliko uviđavan i pristojan da me neće odmah iza roka zvati, strpjet će se još koji dan.
… Bijeli, i njemu valjda dosta ljudi pa se osamio.
– Ajme, Bijeli, kud baš danas da naletim na tebe? Bije mene maler, ništa meni ne vrijede ni nokti, ni češkanje guze, ni okretanje jastučića, ni kucanje u drvo, ni zaobilasci …
Sve to izgovorila je dok je prolazila kraj njega. Bijeli nije mogao doći do riječi.
– A što bi i rekao kad mu nisam ispričala san, zaključuje Vesna i dobacuje:
– Nisam ti ono završila, naglo sam ostala bez kose, javi’ću ti se u ponedjeljak. Tek ću onda znati je l’ to bio san ili java.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *