zapis

Okovan u realnom svijetu čovjek odvjakada čezne za izmišljenim, nedodirljivim i nepojmljivim, tražeći Vještačke Rajeve. Težnja za uživanjem oblik je metafizike u kojoj čovjek iskazuje svoje biće i imaginaciju.
Mnogi umjetnici, naučnici, političari dvadesetog stoljeća su bili strastveni pušači, spomenuću samo neke: spisateljica Margaret Diras, famozni glumac Hemfri Bogart, slikar Pablo Pikaso, pisac i filozof Žan Pol Sartr, vođa poljske Solidarnosti Leh Valensa i mnogi drugi.
Naravno, u postomodernom dobu cigarete su prokazane kao veliko zlo i pošast, te neću kritikovati zapadnu osobito američku, doduše licemjernu, kampanju protiv pušenja. Ona sama po sebi posatala je mit: kako ostaviti pušenje.
Cilj mi je da ukažem ne ljudsku prirodu jer su milioni ljudi širom planete našli su u ovoj zavisnosti – uživanje.
Naslov ovoga teksta uzet je iz jedne pjesme Šarla Bodlera, a Ričard Klajn posvetio je cijelu knjigu ovoj temi.
Ja ću se osvrnuti na dva mita o pušenju: pušenje u vojsci i bratstvo, a sada sve više setrinstvo, pušača.
Opštepoznato je da je vojska institucija u kojoj je pušenje rasprostranjeno i institucionalizovano. Osobito u ratu, kad se one uredno dostavljaju vojnicima na frontu. O tome su pisane knjige, a nema romana sa ratnom tematikom koji nema pasuse posvećene cigaretama.
Jedan istoričar duvana zapaža da „vojnik puši da bi zaboravio prisustvo smrti, da bi se suprotstavio dosadi, strahu, hladnoći, vrućini, nepravdi nasilnog umiranja. Puši da bi nadomjestio ljubav, slobodu, potrebu da bude čist i da hoda slobodan”.
U ratu su cigarete dostizale cijenu zlata, mnogo veću od hrane.
Postoji izreka da je u ratu cigareta – vojnikova prijateljica.
Drugi široko rasprostranjeni mit je bratstvo među pušačima. U Španiji je bilo normalno da prosjak zatraži vatre ili cigaretu čak i od samoga kralja. Jedan zapis kaže: „Da je Prometej ukrao vatru da bi pripalio cigaretu ne bi bio spriječen da to učini.”
Skoro da nema pušača koji ne želi da ostavi cigarete, tako je Ital Zvava napisao roman u kome glavni lik čitavog života pokušava da prestane da puši, što mu uspijeva tek pred kraj života. Kad je i onako bilo svejedno.
Pušenje, taj čin molitve i meditacije savremenog čovjeka, ostaće kao jedna od rijetkih radnji koja je svojstvena samo čovjeku jer nijedna druga živa vrsta ne praktikuje ništa slično.
A kako ostaviti pušenje – o tome drugi put.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *