Aleksandar Ćuković: „Pičkvajz“ koji je inspirisao Vasilija Markovića

Knjigom „Polemički pičkvajz Krleže i Zogovića“, dr Vasilije Marković (1941), nekadašnji upravnik beogradskog Pozorišta na Terazijama, čitaocima na upečatljiv i živopisan način približava sukob na književnoj ljevici između dva svjetska rata, odnosno jednu od najintrigantnijih književnih polemika dva gorostasa pisane riječi – Miroslava Krleže i Radovana Zogovića.
Na više od dvije stotine stranica Marković briljantno oslikava suštinu sukoba na književnoj ljevici ne dopuštajući sebi da se olako svrsta vođen iznesenim polemičkim argumentima ili pak ličnim strastima i uvjerenjima. On pred čitaoca ne prosipa polemiku poput kostiju koje su grunule o tlo i tako u neredu ostale ležati i čekati da ih neko pokupi, posloži i izvede ma kakav zaključak – ne. Vasilije Marković, inače književnik izuzetnog dara i jezgrovitog, upečatljivog stila, omogućava čitaocu da se na jedan udžbenički način podruži sa epohom, istorijskim momentom, ali i onim ličnim kod oba pisca što bi pomoglo boljem sagledavanju većine motiva, uzroka, toka, ali i posljedica književnog sukoba o kome je do danas pisano nadugo i naširoko.
Vidno inspirisan i podrobno upućen u srž situacije i njen časovničarski precizan i osjetljiv mehanizam, ali i namjeran da sopstveni naum izvede do kraja, autor ove knjige argumentovano slika oba pisca bez pretenzija da čitaoca „zavede“ na bilo kakav pogrešan trag. Precizno, nenametljivo, poput brižnog vodiča-mudraca koji čitaočevu ruku ne ispušta ni jednog momenta, odvodi nas u odaje jedne grupe pisaca i ličnosti koje su zbog svoje uloge i aure koja im je bila katkad kazna, a katkad i dar, uspjeli da za vječnost oko sebe ostave provaliju, tačnije ono što se danas popularno naziva ,,distancom“.
Iako sam se i ranije, doduše slabijim intenzitetom, interesovao za sukob na književnoj ljevici, moram priznati da je ova knjiga učinila da se iznova vratim na sam početak i da sa novim sočivima promatram taj fenomen koji je ostavio značajnog traga u intelektualnoj sferi. Naravno, Marković kao ozbiljan autor ne dopušta sebi da “polemički pičkvajz“ omeđi isključivo granicama onog što se formalno naziva sukob na književnoj ljevici, već ga s punim pravom tretira kao nikada dovršenu polemiku, što mu je i sam Zogović priznao prilikom jedne majske šetnje Košutnjakom, sada davne 1984. godine. Bit te polemike jeste upravo to stalno vraćanje njoj kako samih aktera koji su njome, čini se, bili okupirani do smrti, tako i naučne i stručne javnosti.
Marković nam dopušta da zavirimo u odnos Krleže i Pavelića, Krleže i Broza, Krleže i Zogovića, Krleže i Đilasa, Krleže i politike, Krleže i književnosti, Krleže i svih savremenika po peru, da bi na kraju, Krleži ispriječio i samog Krležu, intrigantno zaključujući da „iza Krleže, očito, stoji samo Krleža“! Slično čini i sa Zogovićem posvećujući mu zasluženu pažnju i iznoseći stanje i prilike koje su pogodovale za „hvatanje zaleta za polemiku koja će da potraje“. Marković ne prećutkuje ni ono o čemu su Krleža i Zogović ćutali za vrijeme Drugog svjetskog rata!
Sa kojih pozicija je Đilas kritikovao Krležu i kako se nametnuo kao “nepogrješiv arbitar u umjetnosti, posebno u književnosti”, ko je sve došao pod oštricu Krležine polemičke i kritičarske sablje, kako je Zogović i koliko snažno umio da uzvrati, gdje su velikani bili “najranjiviji“, koja je suština započete i nedovršene Zogovićeve polemike “Estetika i književna kritika Miroslava Krleže“, da li je ta polemika bila samo nezavršena ili i uskraćena, kako su pisci izgladili svoje odnose, koga je sve Krleža smio da odbije i kako, Zogović kao nesuđeni redaktor Krležinih „Zastava“, kakvi su bili odnosi drugova po peru sa onima koji su politički „zglajzali“, šta je Zogović rekao autoru knjige za vrijeme šetnje, samo su kap u moru pitanja koja Marković pretresa i kojima uspješno provocira čitaoca!
Bilo kako bilo, ova knjiga će ostati trajno svjedočanstvo bez kog neće biti moguće ne samo cjelishodno sagledavanje tog čuvenog „polemičkog pičkvajza“, već i samih aktera, Krleže i Zogovića, velikana jugoslovenske književne scene. Vrijedno djelo, kom se svakako valja vraćati, uostalom, kao i drugim Markovićevim knjigama.

Podgorica, juna 2016.




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *