Napunio je 94 godine. Odavno ne slika, ali gotovo svakodnevno sjedi u bašti kafića koji pod sobom prostire gradsku luku. Međutim, poredak na njegovim platnima nešto je drugačiji. Luka jeste na svom mjestu, ali su barke na nebu, privezane za slane oblake. Vjetar ih ljuljuška. Drijemaju. Za razliku od njih, ptice su sasvim slobodne – u vodi.
Prilazim njegovom stolu i preko nagorjelog stoljnjaka molim za selfi. Izraz moga lica je podrepaški, mlak. Slikarska legenda pristaje: pojma nema šta je selfi. Pamti Italijane i Njemce. Grli me. Iskreno, grlim samo ja, ali mu to odbijam na Njemce, Italijane i one ostale…
Kadar pune glave do vrha.
U pozadini: barke o oblake, laste u vodi. On je čarobnjak. Genije. Akademik, bre! Poziva me da večeramo čorbu od noktiju. Ne odbijam. Na moru je, valjda, to normalno.
Ptice u vodi, barke na nebu.
Čorba je sigurno specijalitet!
Vrapci u moru, školjke u oblacima.
To je sigurno, pomišljam, ma samo umjetnost! Gospode, to je umjetnost!
Konobar, ipak, donosi tanjir za nokte. Šta zna, jadnik, šta je umjetnost…
Duvam u kašiku. Leti perje, a laste mi kljucaju jezik.
