Malo, slatko, čarobno stvorenjce, kao pufnica, stane u malo veću šaku. Stigla u kuću isti dan kad i ja, nekoliko sati pre mene, ja sam ipak doputovala iz druge zemlje, maca je doneta iz drugog dela Milana, odvojena od mame i braće i sestara. Dali joj ime Vanila. Moja unuka Bjanka nije mogla da dočeka babi kako bi predstavila svoju macu, pričala je brzo, naravno  italijanski, dok je majušna loptica spavala u svojoj korpi ne reagujući na buku i ciku moje mezimice. I, spavala je, uglavnom, malo jela i uredno poštovala pravila kuće. Principessa je, to je bila uloga u kojoj je tih dana uživala moja unuka, u ocekivanju darova ispod jelke, posmatrala Vanilu i nežno joj tepala, pevala joj i u njenu korpu nesebično smestila medu kojeg sam joj donela.

Prođe nekoliko dana lepih i uzbudljivih, u znaku brda poklona i radovanja na pretek. Mali smotuljak iz korpe krenu u izviđanja, ne samo do kupatila gde je dokazivala svoju urednost, nego i do lampica oko jelke, poče da se zavlači  ispod stolova sa kompjuterima, da razrađuje taktiku kako nadmudriti te silne kablove, pronađe i neki prolaz i nestade iza mašine za veš. Trajalo je poduže oslobađanje nestašne Vanile pa prijatelj Điđi preduze sve korake da njen sledeći takav pokušaj onemogući. Kako su dani prolazili, maca je osvajala prostor stana, deo po deo, i uzaludne behu majstorije nonna Điđija da joj ograniči prostor za igranje. Mazili smo je svi. Spavala nam je u naručju, čulo se njeno zadovoljno zvučno uživanje. Bjanka se ponašala prema maci kao da joj je igračka, na svoj način. Sa strane stižu molbe: „Ćićina, piano!“  „ Ljubice babina, maca je mala, beba je, mazi je nežno“, „Bjanka, basta!“… Njena ljubav prema Vanili bila je ljubav koja boli pa je mala pokretna nežnost tražila sklonište na sve čudnijim mestima čim bi začula posesivni glas malog tiranina. Sakrila bi svoju njuškicu u korpu punu mekih toplih džempera, dozivali smo je i tražili svi, ne sluteći da je već uspela da se popne stepenicama na sprat, jer je polazila na taj pohod i mi smo je, već sa treće stepenice, zaštitnički vraćali. Ušavši u sobu, spazila sam malu glavu kako viri iz roze džempera,  malecke uši, sasvim prave, lovile su zvuke, gledala je lepim okruglim okicama i lenjo se izvlačila iz korpe, sva nekako štraftasta, sivo-crno, ta irska maca koja je prouzrokovala bunt kod moje mezimice te uskoro dopre do mene: „No, no due mace! Io sono bambina, no gattina! Vanila e gattina!“ Babi je morala da pazi šta govori maci i da se, najčešće, pravi nezainteresovana za malu istraživačicu svih kućnih kutaka. Jednom je predugo bila sakrivena i već smo svi bili zabrinuti. Dozivali smo je uporno zavirujući u svaki deo stana. Nema je pa nema. Onda se dosetim njene omiljene igre. Kad uzmem briska i krenem po parketu, ona to shvati kao poziv na igru i izvodi bravure ne bi li dočekala to bešumno klizeće čudo i doskočila mu čas s jedne a potom sa druge strane. Pojavila se, kao pravi lovac, niotkuda, i bacila se na objekat. Radosno sam oglasila njen povratak. Najviše se obradovala Bjanka. Nežno je uzela macu, sela u fotelju i počela da je mazi. Posmatram je zaklonjena. Govori joj: „Lepa moja maco! Lepa moja maco!“ Onda počinje da joj pevuši, sve pesmice koje joj pevam od rođenja, tiho, poput uspavanke, peva na srpskom, moja unuka, koja je, uzbuđena zbog dolaska Vanile u kuću, odbijala naše nežnosti, demonstrativno, a moj sin i snajka se izvinjavali meni, ja onda objašnjavala deci, kao stari pedagog, da je to sve normalno jer deca od tri godine prolaze kroz izrazitu fazu negativizma… Mada, znam ja odakle taj bunt. Uporno se opire našim stalnim insistiranjima da redovno pere ruke. „No capriccio, Bianca!“, sve češće se čuje nonno Giacomo dok je protiv njene volje unosi u kupatilo. Nešto u meni, iako sam svesna da volim tu malu čistunicu koja se liže i doteruje preda mnom, negoduje što su kupili macu dok je dete još malo, pa mu se mnogo toga ne može objasniti, i u isto vreme potiskujem misli jer znam da istinski voli životinje, u snu je dozivala dekinog psa, tek je progovorila bila: „Ludi bello!“, a Rudi je, mator i trom, u prvom susretu sa njom, ljubio i lizao tako pažljivo kao da je znao da je to dete deteta te kuće, pa je ljubav bila obostrana i moja jedinica je plazma keks, koji samo njoj donosi njena nonna, delila jedino sa Rudijem. Posle su je vodili na improvizovani ranč u blizini Milana pa je danima ponavljala: „Cavallo, cavallo bello!“ i neumorno  gledala crtani film o jednom crnom lepotanu čija griva ponosno krasi vatrene i hrabre oči te najlepše životinje. Vanila se svakim danom sve živopisnije igrala sa svima nama. Rasla je. Volela sam da je posmatram dok se takmiči sama sa sobom gledajući se u ogledalu, pa se kao sakrije, onda proviri, pa skoči, odmakne se, pa se zatrči, neumorna mala šašavica.  Koliko znači Bjanki, shvatila sam kad joj je zapevušila pesmu Slađane i Dada. Tu pesmu ona sluša i pritom igra samo sa svojim tatom. Držeći macu u naručju, počela je da klizi po sobi, a čulo se: „Ti si princeza nekog drugog sveta…“ Pevala je svaku reč, na svoj način, negde je nedostajao slog, negde onaj tipični izgovor strani, ali pesma je bila tu za njenu macu, najviše što je mogla da joj pokloni kao što to čini moj sin dok njoj pušta naše pesme u ovom vremenu sve siromašnijem za neke lepote. Prestala sam da mislim da li je bilo vreme ili nije za takav poklon. Prepustila sam se ljubavi.

O ljubavi je reč, uvek. Toliko tih čarobnih bića ušeta u naše dane i postane sinonim za istinsko radovanje, a često i ogromne tuge koje se pamte i o kojima pričamo i čuvamo ih od zaborava. Misleći na Vanilu, puslicu, krenu galerija prelepih slika kao ilustracija beskrajne i neobjašnjive ljubavi životinje prema čoveku, pa Žerka, ljubav poneta iz rodnog mi dvorišta, prominu u trenu, svojim prelepim kasom pored mene i vetar me ošinu po licu, malo žuto telence, hrabro uspravljeno na nesigurne noge, u potrazi za vimenom svoje majke, kao prva lekcija o fenomenu rađanja, onda beskrajno zavijanje Šipcike, psa grofice iz Sremskih Karlovaca, koja nam je kroz kibicfenster, na sredini puta od Internata do Učiteljske škole,  pomagala da savladamo prevod Getea, a da je više nema i da pomoći u prevođenju više biti neće, saznale smo slušajući najtužniji lavež, kakav, do tada, nismo znale da postoji, a kad je utihnuo, prostruja glas po Karlovcima da je verni Šipcika uginuo na grobu grofičinom. Kako objasniti radost jednog Marlija, američkog staforda, dvogodišnjaka,  kad mu se vlasnica vratila iz bolnice i kako razumeti da je znao da tog dana dolazi pa se od prozora i vrata mrdao nije, te kojim čulima oseća da bolesnik treba nežnost i ljubav i najnežnije svoju glavu polaže na stomak, i ne mrda se… Nije li Odisej stigao kući onog trenutka kad ga je prepoznao verni pas!? 

2 thoughts on “Kosa Pakuševskij: VANILA”
  1. Kao I uvek,received su suvisne za komentar, jer sve „vrvi“ of ljubavi,hvala Ti Sejo moje drugarice,cekamo NOVU pricu I Nova radovanja!

  2. Лепа прича напучена љубављу и богата сећањем. Напред генерацијо.

Comments are closed.