Samo zbog njega je u laboratoriji. On ju je tu doveo. Nije znao šta će s njom i njenom golotinjom. Luda je za njim. Opsjednuta njime. Bolesna od njega. Zaražena njegovim imenom. Sada to treba dokazati. Nije u karantinu. Čim

Napunio je 94 godine. Odavno ne slika, ali gotovo svakodnevno sjedi u bašti kafića koji pod sobom prostire gradsku luku. Međutim, poredak na njegovim platnima nešto je drugačiji. Luka jeste na svom mjestu, ali su barke na nebu, privezane za

  Kuće se pokupiše i – odoše. Kao poslije žestoke svađe. Stanovi, garosnjere, udžerice, vile, sobe, potkrovlja, podrumi… sve su ti to, prijatelju moj, kuće. Zaputile se nekome. Neko ih čeka, pa drumuju. Poneka se vrata svale krajputašu kod nogu

Dragi naš, Sigurno si već stotinu puta čuo da se od pisanja ne živi. To će ti, ako već nijesu, reći i roditelji, najbolji drugovi, pisci i skribomani, svi tvoji učitelji, profesori, komšije, lica sa TV ekrana, uspješni i manje

Knjige koje nije imala kome pokloniti odsutno su i u ritmu pucketale prstima po snuždenom stolu. Govor koji nije imao ko da čuje, zamišljeno je i blijedo zurio u niski plafon. Kadar koji nije imala sa kim podijeliti, džentlmenski se

Digoh glavu poput nekog teškog bolesnika. Ne mogu da ugledam ono što tražim. Supermarket je neviđeno veliki. To mi uporno govori onih četrdeset kasa sa desne strane. Kao mač mi vise nad glavom i ometaju me u, sada već očajničkom

Žena koja me je učila pisanju tvrdila je da je kraj najbitniji. – Kraj je kralj. Svaka priča nastaje zbog kraja. I piše se zbog kraja. Uvod i razrada samo su nužno zlo,  izmišljotina – govorila je na početku svakog

U radnoj sobi, za radnim stolom, sasvim obične radne večeri, po ko zna koji put, nakon što sam istog dana prethodno bio suprug, novinar, vrtlar, vratar, brat, kolega, drug, sagovornik, šofer, kušač, i šta sve ne – postajem pisac. Ustvari,