Tag Archives: L.Vukić
Lada Vukić: GLAD
Čim je uspio otvoriti oči, shvatio je da se nalazi u šumi. Zašto baš u šumi, nije imao pojma. Sve ga boljelo, od vlasi kose na glavi do nožnih prstiju. Nastavio je hodati. Prethodne noći napadalo je dosta snijega i
Lada Vukić: MARTA
Imaš samo pet godina i zoveš se Marta. Najviše voliš mamu i tatu, čokoladu i loptu. Tvom svijetu pripadaju i neki drugi likovi, sporedni i nevažni. O njim ne razmišljaš. Taj dan odlaziš u trgovinu sama, sa spiskom namirnica u
Lada Vukić: Marin blagoslov
Zvali smo je jednostavno, luda Mara. Bila je to žena, neodređene dobne starosti, mala, sitna, pogrbljena, s licem na kojem je vrijeme ostavilo duboko izbrazdan putokaz života. Na njoj vječno, i ljeti i zimi, poput životne uniforme, neki crni, predugi,
Lada Vukić: U paukovoj mreži
Da vam se predstavim, ja sam kućni pauk, od one vrste za koju vi ljudi govorite da nosi sreću. E taj sam vam ja, glavom i ticalima. Moj dom je Gradska knjižnica u jednom gradu, nevažno kojem. Čim sam stupio
Lada Vukić: Neisplakane suze
Kažu da je barba Marko bija dobar čovik i da nikome nikad nije učinija ništa nažao al eto, danas smo ga pokopali na našem malom mjesnom groblju. Kažu opet, da je nespretno sta na jednu sklisku stinu, da se poskliznija
Lada Vukić: Specijalna potreba
Ime mi je Emil ali cijelog života zvali su me debil. Dugo sam se pitao zašto me tako zovu, sebe nikad nisam vidio drukčije od ostalih pa sam pitao mamu. Ona bi me samo zagrlila, poravnala kosu, poljubila me u
Lada Vukić: Nisam kriv, vjeruj mi!
Jučer sam umro iznenada, u snu. Bio sam star i ono malo obitelji što sam imao odahnulo je s olakšanjem. Govorili su da sam bio mušićav i nesnosan starac prepun prohtijeva. Ništa im ne želim nego da dožive duboku starost
