1.
Ima dana i vašara koji su i kada su obilježavali jedno vrijeme i događaje bolje od svih hroničara i bilježnika. U kotlini se tih dana spremao možda i najveći ljetni vašar: Ilindenski. On je bio posebna priča za njegove u D. Selu gdje je sve ove lude godine živio.
Na taj dan majka ga je kao malog još u pelenama krstila. Tajno, noću, skrovitim stazama do Bastasa i male crkvice. Vrijeme je bilo tih pedsetih godina prošlog vijeka jako „čupavo“. Za manju stvar od krštenja se zaglavljivalo zatvora tako da su svi bili jako osjetljivi na sve što se radilo mimo „protokola“ Udbe.
U ovim godinama rata u Bosni, tačnije te ‘92 godine, sjećao se Bule, sve je bilko u iščekivanju tog značajnog vašara kada se po prvi put javno bez straha išlo na vašar, krstilo se ili radilo što te je bilo milo. Više nije bilo tih Udbaških sistema. Mada je tako i izgledalo. Mada su ona dvojica kožnih Joca i Škljoca ili njihova djeca, ko to zna, i dalje zalazila u mračne kutove kafana, smucali se po svadbama bez poziva, sahranama, proslavama, utakmicama… Svugdje ih je bilo! Za koga su tada, i možda i sada, radili i rade, to niko ne zna?!
Tom vašaru radovali su se svi, tako da se radilo malo i kako bi?! Pokosilo se i pokupilo sve od juna. Neko zatišje je bilo i na ratištu (ma, nikome se nije ginulo baš usred ljeta!) kako bi ratnici iz brigada došli kućama. Sve pršti od smjeha i pjesme. Svu noć se pucalo od dragosti. I uvjek tako svakog mjeseca svake smjene boraca sa ratišta.
U jednom naletu vratio se i Bule. Vratio i pravac kući na oporavak! Svi su ga bodrili. Nekako je bio utučen i pun svega. Kod kuće ga je čekala njegova Sojka, ljepota…
Događaji, sudbine i dešavanja na vašaru su se prepričavale čitavu zimu, onako uz vatru i duge zimske noći. Poštar Brslać – kako su ga svi zvali – u stvari je bio klapac iz sela T. u okolini D. zvao se nekako kao Todor P. ali ga tako niko nije zvao. Ni njegovi kod kuće u selu.
Brslaćom su ga prozvali jer se nije znalo da li brže hoda ili brže govori. I jedno i drugo je radio kao navit tako da je bio nezamisliv bez tih osobina. A mogao je, sjećao se Bule, tako da melje, tj. priča, danima i satima da nikad nije tačka ili kraj priče. Kako to nikad niko nije mogao da shvati. Taman kada se, nekako logički, potroši i priči dođe kraj, on lagano ubaci neki drugi dodatak koji ubrzo posteje glavi i tako redom. Ali i dalje sve je u nekakvoj velikoj sudobonosnoj povezanosti. Kako, niko ne zna?!
Njegova priča je mnogim godila. U veselju i nije neki problem, ali pri noćnom bdenju kod mrtvaca kada je, po običaju, pravilo bilo da se sjedi i nekakvom stražom dočeka jutro i dan sahrane… E, tu je Brslać bio kao bogom dat. Svojom pričom je popunjavao ono gluvo doba iza ponoći, pa sve do zore kao od šale. Nikome se nije spavalo, a neprijatne one tišine na odru pokojnika, nije ni bilo. Brslać je sve to vješto, kao od šale, popunjavao.
Nema te priče, nema te teme i događaja koje on nije do detalja poznavao. Sila ljudska, i uvjek pored svega umjeren i oprezan, tako da se nikad nikome nije zamjerio. On se družio, ili je tako bar bilo poznato, sa Mickinom lugarem koji je držao čitava sela u svom rejonu…strahovlade… Vrhunski uspješno je čuvao šumu od vuka i ajduka, kako su govorili svi… Nema domaćina u selu u čiju ostavu nije provirio svojim velikim nosom. Nepogrešivo je mirisao i njušio sve one tajno posječene bukve, javoriće, rastiće… Sve je kao na dlanu imao. Malo je ko prošao, a da ga nije stigla pravda: ruka prijave od strane Mickina.
Za razliku od Brslaća, taj Mickin, sjećao se Bule, taj…
2.
… Mickin… Ah, da, okretao je film duboko naslonjen u krevetu sobe Bule, za čitavi dan teško da je progovarao jednu jedinu riječ. Sve je pokretom prsta objašnjavao, i svi su bili više nego vješti da dešifruju njegove pokrete. Svi, pa čak i mala djeca. Štedio je i na riječima. Takav je bio.
U zaseoku K. žene njihove po starom običaju sve su znale. Bolje su bile informisane nego CIA, ili Udba u najžešćim danima. Kako, to niko nije znao?! Ako niko nije nešto znao, a nije se moglo ni naslutiti, pitali bi njih – žene K. – i one su i najveće tajne otkrivale.
Najstarija među ženicama iz K. je bila Soka. Hiljadu godina je imala, kažu. Niko ih nije ni brojio… A kome to treba? Nikome! Dve posmrtne odore koje su je čekale su sagnjile, ali ona nikako da umre, i otputuje put seoskog groblja tamo gore na brdu Tučića. Nikom se nije sviđala ta starica Soka. Neko je tu strašnu vijest pronio negdje par dana pred Ilindenski vašar. Samo je sjedila na stoličici i pljuckala.
– Eh, Sojka. Jebla sliku svoju… Jebla dabogda…
Šta je to sve značilo, niko tada nije ni mogao da otkrije. Ostale ženice su samo vrtile glavama.
– Zlo… zlo… Ne valja. Sojka…
Bule se s pravom bio zamislio. Nije valjda njegova Sojka upletena u neke zavjere?! Ma, nije! Šta ona s tim ima?! Ma, nije, tada je sebe tješio. Tješio s pravom. Jadnik.
3.
Visoki šator je bio već postavljen na brdu iznad grada. Tačnije, na jednoj velikoj zaravni koja je bila kao stvorena za šator i cirkus ili tako nešto. Prilaz tom malom brdu je bio idealan sa svih strana. Na sredini je bio veliki napušteni betonski toranj. Pravili ga Austrougari ko zna kada i zašto?! Kažu bio je dio nekog vodovoda. Ko zna?! Takve stvari niko nije bilježio, a i nikoga nije bila briga za austrijskim carem. Baš ih uvo boljelo za njim. Ma… E, ta zaravan je imala i u dubini neke snopove vrba iako je potok bio daleko. Te vrbe su već bile čuvene. Jedan dio je bio namjenjen za one stvari: za velike i manje nužde, reklo bi se. A u dubini, sa one strane, idelano mjesto za velike izlive ljubavi. U toj travi su mnoge djevojke stradale, pa bogami i neke žene dobijale su po svoju dozu. Šta ćeš ljudima dođe tako to.,,ono,,iznenada i špta đeš ,kud češ…sutra se to ne čeka..ma jok..sutra više niko nikoga ne poznaje…onako pripiuti ljudi su rado odlazili u te vrbe i zavšvalai posao na obostrano zadovoljtsvo…radi mira u kući -valja se…
Za tih dana vašara niko nije spavao. A i kako bi?! Danima se sjedilo u manjim šatorima uz pjesmu, žene, muziku, piće… A noći su bile posebno: to je valjalo izdržati.
Omiljeno mjesto je bilo kod Zloće-bočice, kako su ga zvali. Držao je nekakvu spravu koja se zvala „ko nabije, dobije“. U suštini, stvar je jednostavna. Trebalo je svom snagom da se udari šakom u neku vreću koja bi pokrenula oprugu sa plastičnom šakom koja je po inreciji udarala gore u veliki metalni gong. I, tako, opališ svojom pesnicom po tom jastuku, a on od jačine tvog udarca prenosi silu na onu opruga koja nosi plastičnu šaku gore do gonga. I kada se oglasi gong „pang“, onda je neko nabio onako, junački.
Stvar je bila, dakako, teška. Mnogi su udarali, ali niko nije nabijao do gonga. A za pobjednika litar konjaka – najskupljeg pića. Rubinovog, žutog kao dunja.
I tako su se kod Zloće okupljali jaki momci. Oni okruglani udarali po onom jasuku kao nezdravi. Pprovjeravali svoju snagu. Za one koji su gledali Zloćo je dakako služio pivo i lozu na čašicu. I stvar je tako išla u nedogled: vriska, piska, navijanje, promocija poduhvata…
– Ko nabije, dobije! – po čitav dan i noć se orilo.
Poziv, nema šta, vrijedan pažnje. Curetine pred udaju su se tu u grupicama zadržavale, osmatrale ko najjače nabija. Da vide koga da jure, poslije. Tako da je konkurencija bila vidljiva i nadmetanje više nego pažljivo osmatrano i snimano.
Bule se nije zadžavao na tom mjestu. Njegova tanka, mala ručica nikako se nije ukpala u taj folklor. Nikako! Jednom je krijući, da niko ne vidi, probao da udari u onaj jastuk, pa je tri mjeseca privijao gavez i med. Buknula ruka, došla dupla, i od tada više nije ni pokušavao. Neka neko drugi nabija! Klinac će dobiti! Zloćo tako namjestio da nema konjaka – džabe.
4.
U vašarskoj gužvi posebno su profitirali šibicari. Oni, stari lopovi, onako, na zemlji, na malom prostoru uvjek su imali svoju novu žrtvu. Taman kada pomisliš da svi znaju, nađe se uvjek još jedan ili dva kojeg ta vješta ciganska družina – počisti.
Ne prođe mnogo da neko ne vikne:
– Držte ljudi, braćo… lopove… Ode moja plaća… Ode! Cigani… Majku im…
Poziv je bio uzaludan jer oni su, nakon šišanja, bježali na drugi kraj grada, tako da su se svi smijali nevoljniku koji je lakomisleno mislio da uveća svoj kapital.
– Držte ih! Ode moja penzija… Ode… Ubiće me baba…
I tako tri dana i tri noći: gužva, svirka, piska, metež. Miris pečenja, roštilja, piva… Seksa do ludila…
Sve to je znala moja Sojka, vrtio je glavom Bule. Znala, majka je zaturila dabogda. Sa velikim šiškama na glavi… Morala je svako malo da piri da skloni kosu sa velikih krupnih zelenih očiju… A vidjela je ona i kad je žmirila… Sa dugom pletenicom onako uvijenom do pojasa. Jakim širokim, najširim kukovima valjala se kao brod. Pucala je od snage… Njene grudi su bile pred pucanjem. Ma kakvi minobacači, ma ni blizu njima! Šestice, sigurno. Mozak da stane….
Sišla davno sa neke planine, brzo je ispekla svaki zanat i umjeće prilagođavanja i opstanka u svim prilikama. Lokalna kafana i zemljotres je bila usputna stanica. A Bule samo jedan od igrača koji i nije bio najvažniji nego, reklo bi se, potrebni…
Znala je to ona dobro. Znao je i Bule. Baš ga briga! Svaki dan sa njom za njega je bio praznik iako mu nije davala da legne pored nje. Samo ponekad, a i to je bilo dovoljno. Šta ga briga. Takvu ribetinu niko nije imao, a on ima u svojoj kući. Kud ćeš više, bolje?!
Rodbina je odavno bila digla ruke od nje, prijateljica nije imala. Milina jedna! Nasledila je neko veliko bogatstvo od nekoig Lukavoja, pričali su, koji ju je jednog vašara odvezao svojoj kući negdje uz Sanu i koji je udovac, bio ali sa velikim bogastvom. Sojka ušla u taj mir, i napravila svašta. Bilo kako bilo, rijeka Sana je jedne jeseni izbacila nesretnog Lukavoja. Kako se udavio, to niko nije znao. Sojka pokupi i proda sve što je nesretnik imao: kuću, zemlju, i natrag u D. svom ocu.
Bule ju je bez greške dočekao i primio kao da je bila na odmoru, na putu… Baš su se siti ispričali…
Od tih parica kupila je mali stan u gradu odmah pored autobuske stanice u kojeg je rijetko zalazila. Na vratima je pisalo: dr. Batić neuropsihijatar.
Tih vrata su se svi klonili. Niko nije smio ni da pokuca. Ni lopovi, ni komšije… A i kako bi?! Ona je dolazila ponekad noću i otvarala teška vrata, i u stanu ostajala do zore. Šta je sama tamo radila, nikome nije pričala! Nije, brate…
Kako je naš Micko nabasao na Sojku, to niko nikada nije saznao?! Po nekim – ako im je vjerovati, a koje je on, Bule, dobro osmislio i provjerio, a i ako ne bi – stari Micko onako lugarski ucrtao je taj „slučajni užitak“ u svoj tefter još dok je Sojka bila djevojčica i živjele gore u Ataševcu, prevoju nad kotlinom -ispod ogromne planine Klekovače sa čijeg vrha je moguće vidjeti, kažu ljudi, more. Dakako, ono Jadransko… Ukljižio kao dobitak, ali pošto se ionako ćutljiv nije izjašnjavao, teško da je ona, Sojka, mogla znati njegove prave nemjere. Pa, se tu odnekud našao onaj nesretni Brslać i eto ti čitave priče, ubjeđivao je sâm sebe Bule oslonjen o željeznu ivicu svog kreveta bolničkog, banjalučkog.
– Eh, da sam htio, a trebao sam, jezičinu mu iščupati. Jebeni Brslać… -odmahivao je glavom Bule. – Da, da… To je trebao biti posao, a ne sad kajati se. Jer kako kaže ona moja Sojka: „jebenom se kasno kajati“. E, to baš je to tako… A, na kraju krajeva, i šta ako je malo „ono“?! Ostajalo je i za mene. Baš me briga!
Njegova ljubav je bila, kao i obično, veća od tih slučajnih skretanja, njenih.
5.
Istina, Sojka je također registrovala Micka kako je guta velikim gutljajima. Ma, to svaka iskusnija žena može da osjeti. Imaju, bratac, ugrađen radar za to. Jest, vala! Imala je veliku želju da mu priđe i opipa njegove ruke, mišice. Voljela je, jadna, čvrste ruke kao klješta, a ne mlohave i nemoćne. Voljela je da sve puca oko nje. E, to je voljela, i tražila čitav život između, recimo, ugodnosti i matrijalne sigurnosti. Dakako, dumala je ona.
Dogovor je pao odmah: Brslać ga je doveo do nekog stana onog gradskog kod pijace. Tu ju je Micko čekao kao lud. Satima… Naoštren…
Brslać je otišao do grada, i negdje vjerovatno naletio na Sojku, i eto ti zgode. Kud ćeš bolje?!
– Slomiću mu sistem. Ima da pjeva kao slavuj, sutra. Ako ga pustim ispod sebe, ako zasluži… Ima da nema! – hvalila se Sojka.
Vašar je ulazio u treći odlučujući dan. Finiš. To su svi znali, i oni najneodlučniji morali su da skontaju svoj plan, da krenu jer duga je godina.To se, taj finiš, osjećao u zraku…
Svi su išetali spremni na stravični blud i divlji seks. Svi kojima je bilo do toga. Bogu hvala, većina je bilo za to. Bogu hvala, ostali normalni.
U vazduhu se osjećao taj trenutak sloma kada je i najtvrđa mladica popuštala pod naletom udvarača. Istina, one druge padale su i prvog dana. O, da, smješkao se Bule. O, da: ko kruške. One tvrđe su se kao tuđile i jurnule glavom bez obzira na taj treći čas, treći dan…
Tako je bilo i sa Sojkom koja, istina, nije birala da li je treći ili prvi dan. Onaj Micko je morao da polaže dug i težak ispit. Šta je bilo u tom stanu, to niko nikada nije saznao?! Niti je Sojka o tome pričala. Jednostavno, stvar se odvijala kao na filmu. Divlji seks je pao kao nikad… I nedugo, drugi dan od kresa, Sojka je poletjela po gradu dozivajući miliciju koja je dugo, dugo pila kao sav normalan svijet. Kome je ona takva trebala?!
– Pomagajte, narodna milicijo! Ubia Brslać mog Micka. Ubi ko zeca. Eno u stanu, dolje… – vikala je Sojka kao luda.
Bule je, sjećao se, tada ispijao neko pivo iz velike krigle. Nije se ni pomakao na tu viku. Baš ga bila briga. Neko jebo svoju rodu… Misli moju Sojku da ima. E, nećeš!
I zbilja: pola grada se sjatilo u mali, neuredni stan na prvom spratu odmah do pijace. Ulazna vrata su bila širom otvorena, a u hodniku kao skamenjen Brslać je i dalje držao u ruci teški službeni „tetejac“. Mickov iz šumske uprave, službeni. Kako je službeni „tetejac“ došao do Brsalaća, i što je jadnik ubio Micka to niko nikad neće saznati! A i od koga bi?!
Sojka malo utučena, sjećao se Bule, napila se kao zemlja i on ju je iste večeri imao kao nikad pre. Bule je bio na svome. Brslać negdje u Zenici kao robijaš istovarao uglalj, do kraja života najverovatnije, a Micko zauvjek otišao na Tučić seosko groblje… Svi namireni, i nikome ništa nije falilo.
Vašar je diplomirao, završio svoje. Samo je ona Soka, stara ženica, i dalje pljuckala:
– E, Sojka jebla sliku svoju… Jebla…
Bule se promeškolji, nasmija i glasno doda na kraju ove scene koju je sâm u glavi smislio:
– Šta ćeš: ko nabije, dobije! Ajte ljudi…