(Imena izdavačkih kuća i urednika su izmišljena, i da se zna: to se meni nije dogodilo. Svaka sličnost sa stvarnim ljudima ili situacijama može biti samo slučajna.) Kažem sebi jednog dana (mislim da je bila zima 1998-e): Ako misliš o
Ljudi trpaju u svoje mešine sve što su u stanju da sakupe, naberu ili iskopaju, zakolju ili oderu; sve što gmiže, pliva ili leti (Bogatija klasa zamera, naravno, domaćim crvima, preferira one uvozne – egzotične!); utuku gotovo celu krvavo zarađenu
Tog kobnog jutra…Zašto odmah pišem „kobnog“ i otkrivam barem pedeset posto priče? Nema veze…Moto mojeg pisanja je: „Ništa ne brisati! Pogotovo početak!“ Sve je važno! Ili: nemaš ti pojma brajko zašto je nešto „istrčalo“ iz tebe, da…Tog jutra je sve
Koliko je sati? 14:51. Dobro… dobro… Gledam bez veze u ekran moje stare dobre Nokie 6070 i ponavljam „dobro…dobro“… Zašto je to pa sada bitno? Koje? To. Koliko je sati. Pa bitno je. Sve je bitno! Ništa nije bitno! Znaš
Sretnem juče Željka. „Zdravo Željo!“ „Ej zdravo“, kaže on razdragano kao da je dobio premiju na Lotu. „Pa kako si – pita – kako supruga?“ „Dobro…Aa, eno je kući štedi pored štednjaka…“, odgovorim ja. Gleda me Željko u neverici…Njegova Mira
Postoje simpatični i ljubazni ljudi, ali i vrlo ljubazni ljudi. Pokušavam već odavno da proniknem u tu tajnu „ljubaznosti“, u njen izvor. Ko se ne bi odmah setio Heseovih „Igrača staklenih perli“ koji su konflikte rešavali „dvobojem ljubaznosti“! Mislim, ipak,
Upoznao sam stolare, kovače, paore, dakle, ljude koje je njihov zanat, njihov posao, do te mere zaokupio/okupirao da gotovo sve (i život i smrt, i Boga i politiku) tumače iz te njihove „majstorske“ perspektive. U svakom zanatu se stiče logika,
Sreo sam juče Mileta, školskog druga, a i vojničkog, iz davne 85-e. Dođemo u priči i do našeg dobrog Save koji je ostao zapamćen po sceni na Železničkoj stanici, u istom Bitolju, naime, Sava se, stojeći na vratima vagona, iz
Na desetodnevnom digitalnom filmskom festivalu, u produkciji i organizaciji globalne medijske kompanije Tribeca Enterprises, biće prikazani filmovi po izboru dvadeset filmskih festivala, među kojima su i
(Ne) formalni portret umetnika Taloženje sećanja i osećanja prof.Grmaša Uspon karijere Zorana Grmaša, iz prosečnosti sredine prigradskog naselja do vrhunskog likovnog umetnika, prvenstveno grafičke provincijencije, trebao
(Miroljub Todorović, Dnevnik signalizma 1979 – 1983, Tardis, Beograd, 2012) Dvadeseti vek je i vek dnevnika. Mnogim značajnim piscima ovoga veka njihovi dnevnici ostaće i ključno