(Zastori pozornice slike su kamene kuće s cementom fugiranim zidovima. Bura zavija sve jačim udarima s juga Velebita. U kući sivila je sama osoba srednjih godina, muško-ženski odjevena bez nekog ukusa i reda. U kuhinji ofucani stol s tri stolice s naslonom. Na jednoj od stolica knjiga ‘Hrvatska kuharica’. Usamljena osobai nešto nerazgovjetno mrmlja stojeći, nešto kao ‘Nisam jaovca za svaki tor’ Okreće se naglo s jakim glasom gotovo kričećim Eureka! Jašta, jašta! Eureka! U ruci drži požutjelo pismo s velikim okruglim crnim pečatom i maše neprestano s dvolistom i kada govori, i kada šuti ili gestikulira šutke. Sva u nekoj omami, naglašenom zanosu i transu u kojemu kao u čudu priča. S lijeve strane začuje se glas koji će se kasnije stalno javljati kao (Glas L.) i s desne glas koji će se stalno javljati dijalektalno kao ( Glas D.) Likovi tih glasova izvan su scene.Ostale sitnice repuštaju se čitatelju ilislušatelju, ako je riječ o slijepom čitatelju. Na zidu velikim slovima ispisan grafit” Laž pali gdje istina šepa i Pisma poniženja nagrada sijaču ljubavi)
Da smo načisto. Pomalo čudan naslov. Čudan tema. Na startu se želim ispričati, jer će neki od vas pomisliti kako je sintagma naslova mogla biti formulirana i drugačije. A, da budem iskren, ni ja je nisam ad hoc bubnuo u mislima i napisao kako je napisana. Naša stvarnost i naše vrijeme pretočiše nam se pred očima, a neprimjetno, u stvarnost poniženja ljudskosti u nama, u naše onečovječenje, u ogrubljenje gušenjem naših pročišćenih osjećanja, u marginaliziranje naše zapadnoeuropske civilizacije i naše spasonosne vjere, u podsmijavanje našem davno uobličenom i sve do nas postojanoj moralnoj normi kojoj, složili se vi ne složili, u povijesti nije bilo premca. Varate se ako mislite da ću vam moralizirati i nizati moralnu balalajku. Daleko od toga. Sve smo dalje od čovjekoboga. Što smo tražili dobili smo! Neka, neka! To je naš izbor. Što je bezizlazan sami smo krivi. A bezizlaz je došao da dugo poživi.
Nemojte mi zamjeriti, molim vas! Znate i sami. Naglašavati vlastite nagone životna je potreba i moja i vaša, a ja joj ovim samo dajem oduška. Pišući ovo, radim samo nešto što mi pruža užitak i neko čudno zadovoljstvo, a žarko želim da taj užitak i to zadovoljstvo dijelim sa vama. Živio užitak! Živio i onda kada se kao nenaručeno zadovoljstvo događa i to kao spontano „guštanje“.
Elem, o kobnom pismu crnih poniženja da crnja ne mogu biti, zapravo o svojim dugoročnim brigama, evo razgovaram s vama, a kada vas nema zapisujem ih u nekakav svoj dnevnik, poludnevnik, dnevnik na preskoke, ni sam ne znam kojim bi ga prikladnim pojmom naslovio. Goleme su moje brige.Velika je moja unutarnja tjeskoba koja se sama od mene i od vas krije, a kad malo promislim za vas ona nešto što bi mamilo vašu pozornost možda i nije. O vanjskoj tjeskobi izbjegavam govoriti jer može netko od vas da se ozlojedi ili uvrijedi, pa gdje sam onda prispio? Brzo zaboravim da se s dosadnim situacijama treba suočiti što prije i proživjeti ih što brže, a njima ovdje mjestu ionako nije. Nije vam dosadno!? Je li tako? (šutnja) Ako jeste udaljit ću se što prije. Ako nije (desnu ruku stavlja na srce) odmah me ovdje nešto grije. Ovakvo društvo volim jer se
smiješite često, smješite se svima – meni i njima (desnom rukom pokazuje preko zastora). Smiju se ljudi dobre volje jer od smijeha im je dobro i još bolje, a gdje se smijeh sprema zlu mjesta nema. Kako god okrenemo svijet na ovaj ili na onaj način, ali uvijek pozitivno, reagira na zdrav osmijeh.
Oh, vidi, vidi! I kod vas nekima osjećaj krivnje pliva na licu i neprestance truje život. Zar i među vama ima onih “pismopisaca”, zapravo pismenjaka koji su
s pisanjem stigli dotle da shvate kako je to samo za odabrane i sebe onda specijaliziraju samo za pisanje pisama poniženja i uvreda, a ako im se učine preoštrim njihova pisma, onda ih šalju kao anonimna. Imao sam slučajeve pisma-žalbe na osobe, među kojima sam u jednom pismu i ja i pošto je pismo od “A” do “Ž” lažno i u cjelini zlobna montaža, autor se potpisao najprije imenom i prezimenom, a onda svom imenu i prezimenu prišio prefiks “anonimno”. To je njegov pečat kojim je potvrdio razinu svoje pismenosti.
Neuobličene tješiteljke (pjesme!!!) u nama govore nam kako nismo dužni udovoljavati potrebama svih koji nas okružuju.Priklonimo im se u bijegu iz osjećaja krivnje. Dajte, molim vas, neka svatko aktivira svoju tehniku opuštanja i što? – i blago nama. Svi mi znamo da pozitivna energija u nama upućuje nas da prvo volimo sebe, ali ne narcisoidno jer tada ni mrvicu ne ostavljamo za druge. Znamo iz iskustva kako je dobro usredotočiti se na ono što nam pruža užitak i boljitak. Ali način da to postignemo moramo najčešće smisliti sami. Živio užitak! Neka našim smetalima krepa boljitak! Misliti pozitivno znači otkopavati izvor pozitivne energije, a pozitivna energija moć je i utjeha svima – i nama i njima.
Vidite! Susretne vas poznanik i pita: Kako ste? Vi mu mehanički odvratite: Dobro! U tom trenutku mislima ste zaokupljeni svim negativnim što vam se dogodilo ili se može dogoditi. Lagali ste i sebe i njega. Neki odmah pomisle i u sebi otkantaju “može biti i gore”. Zarobljenici su negativne energije, a kažu da je ona kuća sotone. Mi time i tako neočekivano otškrinemo vrata licemjerja i tim vodama plivamo polako. A možda vas je za kakvoću zdravlja, onako tek radi reda, upitala karika koja je slabija, nejača i umno mršavija od vas, a pitanje joj je prva karika ulančavanja kojom potajno želi da se ulanči s vašom karikom i ojača, ili da preko vas ubrzano ostvari neki svoj cilj. Uvjerile su me mnoge situacije kako automatski ili mehanički nije uputno na brzinu odgovoriti “dobro sam”. Dalmatinci su ono “kako si?” shvatili na svoj način i najradije bi odgovorili “što te briga?”, ali zato im se čini praktičnijim i korisnijim jednostavno šutke izbjegavati pitanje: Kako si? Njima to pitanje miriše na izvornu bosansku poštapalicu, iako je ono svjetskih razmjera, drže ga vlasništvom “crne avlije” pa misle kako je bolje i jednostavnije kloniti se uzaludnih ponekad licemjernih pitanja za zdravlje kada je ono ionako kod svakog od nas manje-više kusasto. Manje zapitkivanja ili predbacivanja smanjuje mogućnost stresa, a stres se najlakše događa kada se sa svojom odlukom suočimo samostalno i bez težnje da se nekom podilaženjem svidimo. Neki me vide i osjećaju bezosjećajnim, a njihovim takvim tvrdnjama kuma je notorna laž. Volim harlekinski da se smijem. Ovo je harlekinska stvarnost i vrijeme, a pošto su odraz našega života eto im i harlekinski smijeh. Jedna vjerska knjiga kaže: “Čovjek je uvijek na gubitku.” Mi uglavnom zaboravimo misliti tako. Ne paše nam ni konstrukcija: „Vrijeme je uvijek na dobitku!“ Zašto? Valjda zato što smo svatko za sebe umišljene veličine kojih zapravo nema. A trka da uvijek budemo na dobitku izvorno rađa protuudare kojima se oni prirodno neveseli sotonski vesele. U jednom pretincu duše čuvam stvari i predmete koji mi bude osjećaje iz djetinjstva, ali dio tih osjećaja pobjegne čim proklija i ja ne stignem da ga više ulovim jer sam slab lovac i slab nišandžija.
Sve bi čovjek nekako prebrodio, ali zarazu virusom moćnog stroja ni kao jedinke, niti kao narod, nikako da prebrodimo. Bogu na račun ipak jedan po jedan odlaze i oni kojima je za života pomisao na smrt bila strana i daleka, Boga su zanemarili i od njega se kao đoja otuđili, a na koncu zabezeknuti brzinom prolaska života i naglom ili malo usporenom gubitku zdravlja tako onemoćali da kusasto i jedva dišu. Pisma kao determiniurani začetak ugroze nekog od njima odbojnih, ili mrskih osoba i dalje pišu. Ne prestaju, ili ne mogu prestati da pišu svoja pisma ugroze jedinki za ljude koje sami ili u sadejstvu sa nekom od političkih vrhuški označe i proglase nepodobnim nakon čega „operativci“ stroja svesrdno svojski rade na rušenju ugleda i dostojanstva od njih proskribirane osobe i u tome garantirano uspijevaju, Uvjereni su svojom mršavom pameću i svjesni da planski ubijaju tu osobu i to izravno lažima i već poznatim arsenalom djelovanja. Što se brže i konspirativnije izvrši zadaća to brže stiže promaknuće u viši krug nedodirljivbosti čime se deblja vlastita sigurnost svakog „oprativca“ ponaosob. Jedva dišem dok ovo pišem. Znam da su mi dani odbrojani. Zna i moj progonitelj Fušfilolog pa likuje duboko u sebi krišom, krišom, nego kako? I nu ti vidi. Nema u državi osobe da tako otvoreno i nestrpljivo čeka kada ću otegnuti papke. Stalno provjerava sa svih mogućih strana. Čim ja „krepam“ njegove laži dobijaju oreol istine i njegov zamišljeni smisao života prestaje biti promašen. On je na konju. To godinama sanja. A što se događa? Nedjelotvorni atentati u lancu ostadoše zapriječeni od mog anđela čuvara. Medicinarske prognoze bilježe samo promašaje. Doduše, jednom su rekli da mi pozovu svećenika i da mi da posljednju pomast, jer mi povratka u život nema, ali jok. Ja opet oživio na tugu i žalost Fušfilologa koji je dragovoljno preuzeo moje praćeenje kroz život i moje uništenje. Napade nekontrolirano pojačava, jer je oaza oštre mržnje prema svemu i svačemu, a kada tu mržnju stroj legalizira i stigmatizira, onda se napada intenzivirano i što jače da se od te zadovoljštine mržnja od zadovoljstva k višem krugu svemoćnika proskače. Ali jok. Što ih je više koji me ubrzo vide mrtva, to im više prkosi moj zdravljem dbrano narušeni život. Vidite, otpustiše me iz bolnice sa opaskama kćerkama kako mogu živjeti najduže tri mjeseca, znači do konca lipnja 2008. godine, a ja još živ i evo svoje stanje, svoju nadmoć, nemoć i tjeskobe dijelim sa vama.
Moj Fušfilolog je skrojio plan kako će najlakše, sa što manje truda i ponajbrže doći na mjesto prvog, obrazvno najjačeg, umjetnički priznatog i poznatog barda u svom zavičaju. Privatnost plana zaštićena je neprobojnim slojevima zaštite, a naklonost i usluge moćnog stroja neće izostati. U prvom planu je kao fol uzor i sustizanje uzora od mladog ambicioznog filologa. Sve mora što dalje i što dublje biti u kolopletu zdravog, a neobjavljenog takmičenja, a ako se utrka izgubi ili skorojević počne vidno zaostajati, onda će moćni stroj nedostižni uzor podmuklo likvidirati i nakon toga jedna mršava stručnost Fušfilologa ima otvoren put za inauguraciju za čelno mjesto među uglednim zavičajnim personama. On to želi da mu se dogodi još za života. Ipak ne ide pa ne ide. Plivajući na lažima, obmanama i insinuacijama Fušfilolog se snašao na prilično originalan način. Iskoristio je svoj položaj, isprepadao volontere na wikipediji protektorata i sam sebe upisao među najpoznatije i najpriznatije zavičajce. Sa sobom je u društvu ostavio čitav niz netočnosti i napakiranih neistina i jednu partizanku i još jednog partizana koji ni u ratu nisu bili ni najniži vojni zapovjednici, dakle, obični vojnici „podrpanci“ a sada kada im je država propala njihova imena na takvom mjestu samo su karikature baš kao i Fušfilologovo. Ako mi ne vjerujete surfajte wikipedijina dostignuća i uvjerit ćete se da sam oduvijek bio i u šugavim vremenima opstao na valovima istine, a to nije mala stvar.
K r a j