Lada Vukić: Knjiga života i smrti

Poput palete u rukama slikara pružao se divan jesenski dan u svim bojama . Zapuštenim seoskim putem koji je vodio uz malo groblje, šetala je djevojka. Sanjarskim očima upijajući ljepotu oko sebe uživala je istovremeno i u sočnoj crvenoj jabuci. Bila je pjesnička duša koja je svoje crpilište nalazila na ovakvim osamljenim mjestima. Hm, čudno ali čak i sam pogled na nadgrobne kamene ploče i anđelčiće postavljenje kao čuvare duša na njima, u njoj je budilo inspiraciju koju je pretakala u bezbroj prekrasnih pjesama, o prolaznosti života, ljubavi, patnji, boli, smrti…….

Sjela je uz zid koji je dijelio stazu od groblja, na jedan mahovinom obrastao kamen i dalje bezbrižno otkidajući komade slatke jabuke ni ne sluteći da je jabuka samo izgledom bila crvena i zdrava ali da je u svojoj unutrašnjosti krila trulež i smrt. Njena nutrina bila je dom jednog malog crva koji se jednako tako hranio sočnom jabukom , baš poput djevojke. A kad ga je napokon kod sljedećeg ugriza ugledala, pokušao se sakriti dublje u unutrašnjost svojeg domaćina. S gađenjem je zastala i bez razmišljanja bacila jabuku preko zida na zemljani pod malog seoskog groblja ne razmišljajući više ni o jabuci ni o crvu. Tu za nju više nije bilo nikakve inspiracije ni ljepote, samo gađenje. Mislila se, tko li je stvorio crve, čemu li oni služe, oni sigurno ne mogu pridonijeti ljepoti svijeta. Digla se s kamena i krenula dalje upijajući ljepotu koja se tako širokogrudno pružala i samo si je trebao ubrati, trebao si samo znati kako je iskoristiti i pretočiti u pjesmu.
Da, priroda je bila njena duševna hrana.
Ono što djevojka u tom trenutku nije znala je to da je njeno tijelo bilo baš poput one crvene jabuke koju je bacila. Bilo je iz unutra bolesno, krilo je crva bolesti koji ga je nagrizao i hranio se njegovom mladošću i ljepotom. Izvana sve se činilo u redu, njeno lijepo lice i crveni obrazi nisu upućivali ni na kakvu bolest.
Bolest ju je zaskočila iznenada, naglo, i nije prošlo dugo djevojka je umrla.
Opet je bila jesen, sva u spektru najljepših slikarskih boja, kada su djevojku položili u grob na čijoj kamenoj ploči je stajao mali bucmasti anđelčić. Držeći knjigu u ruci, smiješio se anđel svojim očima jer ta kamena knjiga u njegovoj ruci bila je knjigu života i smrti. Za sve žive ljude, knjiga u anđelovoj ruci bila je samo prazna kamena ploča nagrizena zubom vremena. Oni nisu mogli vidjeti ono što je pisalo na njoj jer oči su duše tajnovite i skrivene i tek onoj oslobođenoj tereta tijela vidljiv je tekst na njoj ispisan.
Vrijeme je prolazilo, priroda je mijenjala svoje ruho a i djevojka položena u grobu mijenjala je svoj oblik pomalo se raspadajući. Njena duša se već neko vrijeme zadržavala na ovom mjestu i kružila oko anđela i njegove knjige u ruci i kao da je čekala trenutak kad će napokon ugledati riječi upućene baš njoj. A one nikako nisu dolazile. Tada je svojim očima duše zavirila u mrtvački sanduk da se još jednom oprosti od tijela koje je tako ljubila, koje je bilo tako lijepo i mlado, još ga je na neki način voljela i bila povezana s njim. Ono što je vidjela zauvijek ju je promijenilo. Svo je bilo rastočeno i izgriženo, bilo je hrana crvima. Kako li Bog ovako nešto može dopustiti. Nigdje njene ljepote, umjesto očiju zastrašujuće su virile crne šuplje duplje. I dok je još tako zapanjeno promatrala iznenada joj se obratio jedan crv.
– Čemu takvo čuđenje i zgražanje. Zapravo nemaš pojma koliku ti uslugu činimo. Jedemo te za tvoje dobro i dobro svih drugih ljudi. Svi smo hrana i svi se nečim hranimo.
– Nije točno! Ja nikada i ništa nisam iskorištavala a najmanje se hranila nečijim mesom i to ljudskim. Ovo je zaista odvratno.
– Dok god ne progledaš tim svojim očima duše nećeš znati što piše u knjizi života i smrti, zato ti se duh i zadržava na ovim prostorima a ne bi trebao. Jer živi moraju biti sa živima a mrtvi sa mrtvima, što još radiš ovdje? Čudno je zapravo da me ne prepoznaješ jer ja sam tebe prepoznao odmah. Ja sam crv iz one jabuke koju is s gađenjem odbacila. Hranili smo se istom jabukom ali si ti zaključila da ti na nju imaš pravo a ja ne. Slutim pisala si pjesme. Čime li si hranila vlastitu dušu? Prirodom? Kako je dobra priroda kad se velikodušno daje, njoj ne smeta što ti je služila kao hrana za tvoja umjetnička dostignuća. A sad se makni odavde jer ti tu nije mjesto, bolje ti je da pogledaš tko sjedi na „ tvom“ kamenu obloženom mahovinom i što radi na njemu.
Odmah je uznemireno izletjela iz unutrašnjosti groba da vidi tko li je zauzeo njeno omiljeno mjesto.
Na njemu je sjedila njena mlađa sestra, čeznutljivo je gledala u travu koja se povijala na vjetru, gledala je u lišće koje je poput pahulja šuštavo padalo na zemlju, udisala je miris svježe zemlje i razmišljala o prolaznosti života, a i onaj anđel na kamenoj ploči pod kojom leži njena starija sestra kao da joj se nekako čudnovato smiješio. I onda su iz nje potekli najljepši stihovi, stihovi kakve već dugo nije napisala, stihovi koje bi vjerojatno njena sestra napisala da je živa.
Djevojka – Duh u taj tren je osjetila da je nešto poput snažne energije vuče, okrenula sam i vidjela da je oživjela knjiga u anđelovim rukama. A na njenim stranicama svjetlucavim je sjajnim slovima pisalo:
Kad i zadnji dio tvoga tijela bude pojedan, kada tvoje tijelo bude rastočeno u sve sastavne dijelove i atomi se poput kapljica vode rasprše zrakom, postati ćeš dijelom prirode. Tvoja preobrazba biti će potpuna. Tebe će biti svugdje i nigdje a samo oni čija duša vidi moći ćete i prepoznati. Tvoje oči biti će gorski zdenci, tvoje ruke grane na stablu, tvoje noge korijenje bilja, tvoje suze kišne kapi, tvoja kosa trava u polju, tvoje srce veseli žubor potoka, a tvoja duša oblak na nebu. Biti ćeš inspiracija svim pjesnicima i slikarima svijeta, i svi će piti s tvoga izvora. Kad to shvatiš neće ti biti žao, biti ćeš sretna zbog toga jer ti ćeš biti sve i sve će biti u tebi. Vidjeti ćeš svoju dušu u tuđim pjesma i naći ćeš svoj portret na slikarskom platnu.
Tada je djevojčin duh sve je razumio.
Knjiga života i smrti se zatvorila i za sve žive opet je izgledala baš poput obične kamene ploče izgrižene zubom vremena.